Za vrieme komunističke Jugoslavije prekinuta je tradicija postojanja gradonačelnika, poglavito hrvatskih gradonačelnika. Komunisti su prekid tradicije obilježili na svoj način simbolično - ubivši hrvatskoga gradonačelnika!
26. siječnja 2010.
Na Internet portalu
Dubrovačkoga vjesnika može se pročitati kako se nekdanji gradonačelnik
Bogdanović nije odazvao pozivu sadanjega gradonačelnika Vlahušića uoči Svetoga Vlaha,
glede prijedloga osnivanja nekakovoga savjeta bivših gradonačelnika.
Vlahušićevu pozivu su se odazvali Pero Poljanić i Nikola Obuljen.
Bogdanović kao razlog
svomu odbijanju poziva navodi kako “poviest u Dubrovniku nije počela
1990". Protumačeno je to s nuždnosti
poziva svih živućih bivših gradonačelnika, jer ih je puno još živih i aktivnih.
Novinari su odmah spremno sastavili listu onih koje bi trebalo pozivat. Na njoj
su Ivica Valjalo, Mirko Djukić, Nikola Gril, Tomo Milković. Intervjuirali su
Ivicu Valjala, koji je izjavio kako “stvari idu na bolje jer ih se poziva barem
na večeru od Kandelore”.
Nije se odazvala ni
Dubravka Šuica, jer je “zaboravila”, ali se dobiva dojam kako se i ona
solidarizirala s Bogdanovićevim mišljenjem.
Nitko se u novinama nije
sjetio uztvrditi, kako je 1990. godina doista bila prekretnicom i tada je
doista počela poviest nove suverene Hrvatske.
Inače kada bi to mogao
biti početak suvremene dubrovačke poviesti?
Nije valjda 1944., kad
su partizani odmah po dolazku u Dubrovnik pobili iztaknute hrvatske svećenike i
druge intelektualce, a medju njima i tadanjeg gradonačelnika Dubrovnika!
Jugokomunistički
obćinski čelnici doista nemaju ništa zajedničko s dubrovačkom poviješću od
1990. na ovamo. Do 1990. vrijedno su
slavili jugoslavenske blagdane poput Dana Republike, Dana ustanka,
Titovog rodjendana, Prvoga svibnja. Božić i Uzkrs su prešućivali, a naglašeno su
slavili Novu godinu.
Dan obćine slavili su u
listopadu, obilježavajući na taj način ulazak partizana u Dubrovnik, pad hrvatskoga
Dubrovnika i početak komunističke tiranije, obilježene s ubojstvima, uzapćenjima
i progonima. Ne samo što nisu sudjelovali u proslavama svetoga Vlaha, nego su i
zabranjivali procesije u Svetčevu čast.
Same 1990. nije se uobće
slavio dan Obćine. Komunisti su bili na vlasti početkom godine, pa je Sveti
Vlaho ostao u crkvenim okvirima, a njihovu listopadsku jugo komunističku
nakaznu proslavu smo na vrijeme ukinuli i proglasili svetoga Vlaha danom
Obćine, te ga u tomu smislu prvi put proslavili 1991. godine.
Možda je Bogdanović
mislio drugčije, a novinari su ga protumačili kao Jugo nostalgičara. Možda je,
a tada bi bio u pravu, mislio kako novija poviest Grada Dubrovnika, kao
samostalne lokalne uprave, ne počinje 1990. nego 1993. pa je prema tomu poziv
Peru Poljaniću bio bezpredmetan. Pero Poljanić je bio predsjednik skupštine
obćine Dubrovnik, koja je obuhvaćala današnji Grad Dubrovnik i još devet
današnjih obćina. Poljanić je, jednako kao i njegovi komunistički predhodnici, obavljao dužnost gradonačelnika u
protokolarnom smislu, ali nije imao izvršnu vlast. Izabran 1993., Čićo Obuljen
je u biti prvi službeni dubrovački gradonačelnik nakon Nika Koprivice kojega su
1944. godine, nakon što su ušli u Dubrovnik, partizani strieljali na Daksi.
Možda je Bogdanović
mislio kako treba zanemariti razdoblje
do 1993. i s prikupljanjem gradonačelničkih
glava početi od te godine dalje.
Možda je Bogdanović
mislio, a tad bi takodjer bio u pravu, kako poviest kao takova doista nema neki
svoj odredjeni početak, ma što se u bilo kojem poviestnomu razdoblju zbivalo.
Ali zbog čega je onda tu svoju misao stavio u kontekst Vlahušićevih
poziva?
Zasigurno, što
god on mislio, stare protuhrvatske snage su opet profitirale. Barem osiguravši
sebi večere na račun hrvatskih poreznih
obveznika.