Ustavne promjene su (ne)promišljene
i uglavnom su jako štetne.
14. veljače 2010.
Po četvrti put nakon
njegovog donošenja 22. prosinca 1990., vrlo vjerojatno će se mijenjati hrvatski
ustav.
Strašno je je s koliko
lakoće i s koliko tajnosti se dira u osnovni i vrhovni zakon ove države,
praktički bez ikakovog sudjelovanja većine hrvatskih gradjana. Izmjene hrvatskoga
ustava postale su stalno sriedstvo za postizanje nekih političkih ciljeva, što
ne bi bilo toliko tragično kad se na taj način ne bi ugrožavali bitni interesi
Hrvatske i hrvatskoga naroda.
Samo se treba prisjetiti
2000. i 2001. godine kad je u manje od
dvije godine nakon svoje pobjede na izborima, tadanja vlast, uz mlaki odpor
tada nazivno hrvatske oporbe, dva puta mijenjala Ustav. Ukinut je županijski
dom Hrvatskoga državnoga Sabora, Saboru oduzet pridjev “državni”, prebačena je
vlast s predsjednika Republike na predsjednika Vlade, jer je koncentracija
snaga tadanje vladajuće koalicije u tomu trenutku bila u Vladi, a novi
predsjednik republike, zbog svoje šarolike prošlosti, nije ni komunistima izgledao sto postotno
pouzdan.
S Ustavom se tih godina
poigravalo kao s nekim propisom nižeg razreda. Uzporedo s tim promjenama
učinjeno je i niz drugih, a prava je poslastica bilo mijenjanje Zakona o
državnim blagdanima.
Umjesto obilježavanja
30. svibnja 1990. za Dan državnosti uzet je 25. lipnja 1991. Na taj način je
druga polovicu 1990. i prva polovicu 1991. izbrisana iz poviesti stvaranja
hrvatske države, a to je baš bilo razdoblje kad su jugo komunisti pretrpjeli
propast svoje četrdeset pet godišnje vladavine. Novija Hrvatska poviest je na
taj način skraćena za godinu i dvadeset pet dana, a Hrvatska od tada više nema
svoj vlastiti Dan državnosti nego ga dijeli sa Slovenijom, bivšom
jugoslavenskom republikom, s čime je ostvarena kakova takova sveza s
Jugoslavenstvom.
Kako bi se i taj novi Dan
državnosti relativizirao uveden je kao blagdan i 8. listopada, kao Dan
neovisnosti. Na taj dan 1991. godine je Sabor nakon nametnutoga tromjesečnoga
moratorija potvrdio svoju odluku o izdvajanju iz Jugoslavije donesenu 25.
lipnja iste godine.
Protuhrvatske snage koje
djeluju iza kulisa ostvarile su na taj način i bitan cilj. Medju hrvatskim
gradjanima je od tada drastično opalo zanimanje za Dan Državnosti i proslave su
izgubile prijašnji naboj i intenzitet.
Promjena vlasti 2003.
godine dočekana je medju Hrvatima s oduševljenjem, ali ubrzo je nastalo
razočaranje. Jednostavno se zaboravilo na predizborna obećanja i nastavilo s istim
po hrvatske interese pogubnim putem. 2003 godine smienjena vlast barem se u
svom djelovanju nije zaklanjala s hrvatstvom. O cieloj toj tužnoj priči o
gubitku stvarne mogućnosti izbora za hrvatske gradjane moglo bi se pisati i
elaborirati dugo, argumentirano i beznadno. Kao što se beznadno može
analizirati aktualno zajedničko nastojanje nazivne vlasti i nazivne oporbe oko sliedećih
promjena Ustava na način koji je u biti još gori nego 2000. i 2001. godine.
Onda je ustavne promjene
nametala vlast koja se i nije osobito trudila skriti svoje, blago rečeno
slabašne nacionalne osjećaje, a tadanja oporba se barem izjašnjavala protiv, i
pri tomu je naglašivala svoje hrvatstvo.
Danas se vlast i oporba
o promjenama Ustava, uostalom, kao i o svemu drugomu, složno dogovaraju i svoje namiere provode praktički jednoglasno. Za Saborske
sjednice je pri tomu ostavljeno
održavanje predstava o tobožnjem nesuglasju i rivalstvu, za zabavljanje
pučanstva.
Možda bi sve ovo moglo
biti i smiješno, kad po hrvatske interese ne bi bilo pogubno, jer
predstojeće ustavne
promjene zadiru u samu bit obstanka hrvatske države.
Najjače se na udaru
promjena našao dio Ustava koji govori o nuždnim uvjetima za ponovno udruživanje
Hrvatske u zajednicu s drugim državama. Težko je vjerovati kako inicijatori
ustavnih promjena nisu toga svjesni.
U članku 141. Ustava
piše:
Pravo da pokrenu postupak udruživanja Republike Hrvatske
u saveze s drugim državama ima najmanje jedna trećina zastupnika u Hrvatskom
saboru, Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske.
Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike
Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo
dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnoga zajedništva, odnosno neke
balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.
O udruživanju Republike Hrvatske prethodno odlučuje
Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na
referendumu većinom glasova ukupnoga broja birača u državi.
Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana
donošenja odluke Hrvatskoga sabora.
Odredbe ovoga članka o udruživanju odnose se i na uvjete
i postupak razdruživanja Republike Hrvatske.
Prvi odlomak je
vjerojatno nebitan, jer su na pokretanje promjena ustava, ako im to njihovi
stranački vrhovi zapoviede spremni gotovo svi, a ne samo trećina saborskih
zastupnika, a spremni su bez sumnje i predsjednik Republike i Vlada.
Drugi odlomak je sigurno
trn u oku onima koji se s nostalgijom sjećaju svojih jugoslavenskih dana. U
procesu ustavnih promjena najpraktičnije bi ga bilo izbrisati. Hoće li biti za
to hrabrosti? Ako je ne bude ostaje na razpolaganju zaobilaženje ovoga članka ulazkom
u Europsku zajednicu prije ostalih republika bivše Jugoslavije, pa čak i u
paketu s njima.
Ulazak u paketu se može
opravdavati koincidencijom i poprilično utemeljenom tvrdnjom, kako sveukupno gledajući zakonodavac 1990.
godine nije mislio tim svojim malim odlomkom 141. članka Ustava spriečavati
Hrvatskoj ulazak u jednu golemu državnu udrugu kakova je Europska Zajednica
(ili kako to Jugoslaveni govore Unija).
Ako bi se ostale
jugoslavenske republike priključivale EZ kasnije i tamo zateknule Hrvatsku kao
članicu, opravdanje bi bilo još jednostavnije. Uostalom hrvatski ustav tad više
ne bi imao ni snagu ni značenje, a njegov članak 141. bi se mogao tumačiti kao poviestni
anakronizam, koji ne može spriječiti planirano pod-udruživanje Hrvatske s
bivšim jugoslavenskim republikama, pod izlikom traženja boljega života i višega
standarda.
Treći odlomak vjerojatno
nije problem jer će u današnjemu sastavu
Sabora za udruživanje Hrvatske s drugim država odnosno za gubitak suvereniteta
glasovati ne dvije trećine nego više od 90% zastupnika.
Četvrti odlomak je za
sigurno onaj koji je u cieloj priči najzanimljiviji. S pravom se procjenjuje
kako je nemoguće dobiti pristanak za udruživanje s drugim državama od strane
većine hrvatskih birača. Zbog toga se sprema složan prijedlog i formulacije po
kojoj se ne traži većina od svih nego samo od onih gradjana koji izidju na referendum!
Pri tomu se računa kako
su Hrvati postali apatični, ne izlaze na izbore, pa ne će ni na referendum.
Izvrstna potvrda takovim predpostavkama je nedavni izbor novoga hrvatskoga predsjednika,
koji je izabran kao agnostik u pretežito vjerničkoj Hrvatskoj. Kad bi se na
primjer u Hrvatskoj pri izboru predsjednika tražila podpora više od polovice
birača, Hrvatska jednostavno ne bi imala predsjednika. Barem ne u ovakovomu, za
hrvatske interese nepovoljnomu razporedu političkih i medijskih resursa.
Uglavnom pripreme za po
Hrvate nepovoljnu promjenu hrvatskoga ustava teku gladko dalje, a kako bi se
još sigurnije postigao rezultat, traže se načini za minimizaciju utjecaja
glasova hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu. Jer bi se moglo dogoditi
kako bi njihov brojniji izlazak na referendum mogao biti ključan u smjeru
davanja negativnoga odgovora.
Inače, razpisivanje referenduma
o udruživanju u Europsku zajednicu na kraju ciele dugogodišnje procedure
pregovaranja, točnije moljakanja i čekanja, uz uzputne goleme troškove, koje
trpe hrvatski porezni obveznici, čista je glupost. Zar ne bi bilo daleko logičnije prvo razpisati
i provesti referendum, a onda u slučaju dobivene potvrde od strane gradjana,
krenuti u pregovore i udruživanje. U slučaju negativnoga odgovora hrvatskih
gradjana trebalo bi jednostavno zaboraviti na udruživanje i nastaviti živjeti
optimalno u okviru postojeće vlastite države. A ako iz Europske zajednice
kasnije stigne neka za Hrvate i Hrvatsku izuzetno dobra ponuda, mogao bi se
referendum razpisati ponovno. Naravno uz primjenu zaštitnoga razdoblja.
Ovako s njegovim razpisivanjem
na kraju, neuzpjeh referenduma znači bacanje u smeće golemih sriedstava
uloženih u financiranje tisuća ljudi čiji je posao poslušnost nekim
frustriranim birokratima iz Europske Zajednice, kojima su hrvatski političari i
diplomati svojim bezprimjernim ulagivanjem ublaživali i liječili njihove
komplekse manje vrijednosti.
Zasigurno, blizke
izmjene Ustava bit će bez sumnje veliki korak prema gubitku hrvatske
suverenosti.
Nakon, “privremenoga” a
de facto definitivnoga ukidanja viza za gradjane bivših jugoslavenskih
republika koje su Hrvatsku nedavno divljački oružano napadale, osnivanja
jugoslavenskih liga u košarki i waterpoolu (a i nogometna jugoslavenska liga je
sve bliže), uzpješnoga i stalnoga približavanja jezika, proglašivanja turbo
zavijačkih srbskih pjesama narodnima i uživanja u njima, Jugoslavenima se
smiješi budućnost u kojoj će ponovno živjeti u svojoj zajedničkoj zemlji.
Moglo bi se reći, ako
većina gradjana tako želi, neka tako i bude jer je to pošteno. Na žalost, poviest
je ipak učiteljica života. A ona je na izuzetno brutalan način pokazala, kako
Hrvatima nema života bez samostalnosti i kako se s vremena na vrijeme probude,
osvieste i traže tu svoju životnu nuždnost. Pri tomu, bez obzira, na to uzpiju
li je ostvariti ili ne, uvijek težko i krvavo stradaju. Možda se ovaj put ipak
osvieste na vrieme.
Sam naziv “Ustavne
promjene” ili “promjene Ustava” na odredjeni način pokazuje karakter onih koji
ih potiču i provode. Promienjeni Ustav je takav kakav je i u njemu se ne vidi
kakav je bio prije i što je to promijenjeno. A barem glede Ustava sve bi uvijek
trebalo biti kristalno jasno, kao na primjer u slučaju 1787. godine donesenoga Ustava
Sjedinjenih Američkih Država.
Američki Ustav, koji je
inače daleko kraći, nije u svojih više od dvije stotine godina postojanja pretrpio
niti jednu izmjenu! Dobio je u tomu razdoblju dvadeset i sedam amandmana, koji
ga nadopunjuju. Neki od amandmana su desetljećima, pa čak i više od stoljeća
čekali na odobrenje američkoga kongresa. Dva amandmana čekaju na prihvaćanje cielih
dvije stotine godina! Ali to su Amerikanci, koji žive i vladaju u svojoj državi (i svietu). A ovdje žive Hrvati s kojima vladaju Jugoslaveni.