Zamjetljivi su trendovi povratka u samovlast i
ugroze nezavisnosti.
19. travnja 2010.
Razdoblje zapisivanja, a
kasnije i sriedjivanja i pisanja knjige "Prinos hrvatskoj dobrobiti"
bilo je, u uzporedbi sa sadanjim, krajnje romantičarsko-utopijsko, mislio sam,
kad sam 2001. godine pisao knjigu
"Hrvatska ideja i stvarnost. Vjerovao sam tada kako su Hrvati i Hrvatska
dodirnuli dno i negativni trendovi jednostavno nemaju prostora za nastavak.
Na žalost nije bilo tako. Negativni trendovi su se nastavili, bez obzira na rezultate u
medjuvremenu provedenih različitih državnih i lokalnih izbora.
U takovoj situaciji
doista je težko nastaviti objavljivati tekstove napisane prije deset ili
petnaest godina cielo vrijeme bivajući pod pritiskom uzporedbi s ovodobnosti u
kojoj se sve jasnije nazire kako u Hrvatskoj na svim područjima života dominiraju jugoslavenske
snage, ma kako se one danas različito nazivale.
S druge pak strane
gledajući, na ovaj način se osnovnomu razlogu za objavljivanje, a to je
očuvanje poviestne istine, pridružio još jedan motiv.
Tko zna hoće li daljnjim
tijekom restitucije Jugoslavije, doći doba u kojemu ne će biti moguće slobodno
pisati i objavljivati čak i putem Medjumrežja. Nekih primjera u tomu smislu već
ima.
Ako netko misli kako je
spominjanje obnove Jugoslavije i komunizma neutemeljeno, neka pogleda oko sebe.
Jugoslavija se već dugo šifrira
kroz pojmove Zapadnoga Balkana, regije, "regiona", "naših
prostora", jugoistočne Europe i t. d.
Na takozvanoj hrvatskoj
dalekovidnici se odašilju partizanski slikopisi, te srbski i bosanski slikopisi
bez prievoda, serije o Titu.
Hrvatski predsjednik se
iz mjeseca u mjesec sastaje s predsjednicima bivših jugoslavenskih republika.
Pri tomu mu je osnovni cilj poniziti Hrvatsku, kao što je to učinio
ispričavajući se onima kojima je Hrvatska nesebično pomagala i koji su obstali
zahvaljujući hrvatskoj pomoći, ili pak
stvarajući temelj za odustajanje od
tužbe protiv agresorske Srbije (Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, kao agresore
na Hrvatsku nitko više i ne spominje!)
Glede obnove komunizma,
točnije onih njegovih najgorih strana, trendovi su takodjer evidentni.
Hrvatskom vlada partitokracija
sastavljena dugo vremena od iste skupine
ljudi, razporedjenih u nekoliko stranka,
od kojih svaka ima svoju ulogu u stvaranju privida demokracije. Sve stranke s
vremena na vrijeme spominju riječ konsenzus kao spasonosnu formulu kojoj treba
težiti kad se donose odluke, točno po uzoru na komunizam. Kako se u komunizmu
donose odluke? Uvijek jednoglasno. Različitost u mišljenju, poglavito velika,
izrazita različitost, jednostavno je "neprihvatljiva".
Istodobno se s puno
zazora gleda prema referendumu i čak se mienja Ustav kako bi se minimizirala
mogućnost uporabe referenduma, koji je inače vrhunsko sriedstvo prave
demokracije, a s obzirom na danas razpoloživa komunikacijska sriedstva, sve ga
je lakše i jeftinije provesti.
Težnja konsenzusu i
potiskivanje referenduma je tipični komunistički sindrom. Oni koji pamte mogu se
sjetiti, kako se za vrijeme jugoslavenskoga komunizma, kod provodjenja riedkih
referenduma, koji su se u pravilu ticali utvrdjivanja dodatnih nameta, govorilo
po tadanjim medijima o "uzpjehu", odnosno "neuzpjehu" referenduma. Ljudi na vlasti
su se našli pozvanima ocjenjivati
narodnu volju. A referendum jednostavno
ne može po logici stvari biti niti uzpješan niti neuzpješan.
Stječe se dojam kako i
cjelokupna sadanja vlast u Hrvatskoj razmišlja na taj način. Narod ne treba
pitati ni o čemu, a ako se već mora, treba pripremiti teren, kako bi narod
glasovao u skladu s mišljenjem vlasti.
Ljudi se upisuju u
stranke kako bi se dohvatili položaja i to ne samo mjesta ministara, državnih tajnika, župana, gradonačelnika,
nego i upraviteljskih mjesta u različitim tvrdkama, koje kontrolira država, te
mjesta u državnim tvrdkama, zdravstvenim, školskim i drugim ustanovama i
institucijama.
Dapače cjelokupna
politika zapošljavanja, čak i na razinama koje nisu upravljačke, postaje sve više politički obojena, što na
žalost i odgovara onima, koji se s
nostalgijom sjećaju "starih dobrih vremena" od dolazka partizana na
vlast krajem drugoga svjetskoga rata do izbora 1990.
Na djelu je intenzivno
obnavljanje "bratstva i jedinstva".
Srbske i bosanske narodne pjesme izvode se po Hrvatskoj pod nazivom
"narodnjaci", srbski i bosanski filmovi i serije se odašilju bez prievoda.
Makedonski i bosanski pjevači dominiraju hrvatskim vršnicama.
Iz dana u dan postupno,
ali uporno i sigurno, jezik medija u Hrvatskoj je sve bliži srbskomu jeziku.
Prevedena poglavlja
takozvanih pregovora za ulazak u Europsku zajednicu, dijele se susjednim
državama, podrazumijevajući istovjetnost jezika. Ako je jezik različit zašto bi
se prievodi darivali. Lakše je prevoditi izravno s englezkoga jezika nego
prevoditi prievod!
Isti primjer može
poslužiti kao dokaz obnove još jedne pojave. Hrvatska je za vrijeme Jugoslavije
nosila najveći teret. U njoj su bili najviši porezi, a hrvatski novac se i na
druge načine prelijevao prema istoku, poglavito Srbiji. Devize su se
zaradjivale na hrvatskom Jadranu, a pohranjivale u Beogradu. Danas se Hrvatska
spominje kao lokomotiva regije.
Što je lokomotiva u uzporedbi
s vagonima? Lokomotiva radi, troši se, vuče, a vagoni jednostavno klize bez ikakovog
napora. Bez vagona lokomotiva bi bila puno brža i mobilnija. Ali hrvatskim
vlastima jednostavno nedostaje teret koji bi bio dodatno obterećenje za
hrvatski narod. Sama vlast i golema administracija, onima koji proizvode i
plaćaju goleme poreze, izgleda nije dostatan teret!
Sve u svemu, kao
"lokomotiva" Hrvatska daruje prievode na "naš jezik",
susjednim državama, iz kojih je na Hrvatsku počinjena divljačka i razorna
agresija s desetcima tisuća žrtava. Prievode su s miliunima kuna platili
hrvatski porezni obveznici.
Kako bi valjda pokazao
svrhu svoga postojanja, hrvatski ministar turizma odlazi u Beograd i tamo uz
pomoć novaca hrvatskih poreznih obveznika, priziva turiste iz Srbije na
hrvatski Jadran. U pravilu države nižega
standarda nastoje pozivati goste iz država višega standarda, računajući na
dobru zaradu. Hrvatska je iznimka. Više
se bavi pozivanjem turista iz zemlje koja je od nje puno nerazvijenija, nego iz šezdesetak državau
svietu koje su razvijenije od nje. Više nade polaže u prihode od potencijalnih
osam miliuna dokazano neprijateljskih turista iz siromašne zemlje, nego od osam
stotina miliuna prijateljskih turista iz bogatih zemalja.
Moglo bi se nabrajati
dalje, ali za sad je dosta dokaza za tezu kako je pametno čim prije objaviti
svoje misli, zapise i knjige "urbi et orbi", jer je na djelu unatražni
proces koji bi to u budućnosti mogao spriječiti.
Sizifovski posao se nastavlja.