Poveznica na prije jednoga desetljeća zapisano
razmišljanje o privilegijama u Hrvatskoj.
8. travnja 2010.
U knjigi Hrvatska
ideja i stvarnost, napisanoj
2001. godine, u poglavlju
Kriteriji,
statusi, činovi, odličja, prava nalazi se kritička analiza u svezi s aktualnom
temom broj jedan, kojom se bavi hrvatska
javnost. Tada uočene velike pogrieške, u
medjuvremenu su se pokazale još većim.
Kratki osvrt na objavljeni popis branitelja
16. travnja 2010.
Ako u ovomu skromnomu
osvrtu netko opazi ironiju, biti će u pravu. Isto tako moći će opaziti kako su
iz ovog zapisa izključene bilo kakove asociacije s ljudima koji su dali živote
za slobodu Hrvatske.
Ovdje se samo iznose
činjenice, zanimljivosti i zaključci vezane za popis branitelja. Kako bi se pri
tomu odagnali težki osjećaji uporabljena je šaljivost.
Već kratak prolaz kroz popis
branitelja, ilegalno objavljenomu na Medjumrežju, pokazuje kako se u njemu
kriju izuzetne zanimljivosti, koje objavljivanjem samo mogu doprinijeti
stvaranju poviestne istine, pa doista ne postoje razlozi za držanje očevidnika
daleko od očiju javnosti.
Gledano čisto s tehničke
strane popis je napravljen krajnje nestručno i smušeno. Kreatori vjerojatno
nisu željeli sjajnom formom prekriti dragocjeni sadržaj, nego su pokazali
izvrstan osjećaj za mjeru i skromnost.
U registru je zamjetljivo
puno osoba koje nisu imale baš nikakove sveze s obranom, a u isto vrijeme nema
osoba koje su nesporno vlastitim životom branili Hrvatsku, što pokazuje kako je
popis napravljen po mjeri čovjeka, poglavito onoga koji je potrebit.
Zamjetljivi su primjeri
braniteljskoga statusa za razdoblje puno prije i puno poslije agresije, što
samo pokazuje koliki je stupanj ponosa nekih hrvatskih ljudi na njihovu ulogu u
obrani domovine.
Medju braniteljima s
dugogodišnjim braniteljskim stažom nalazi se dosta izuzetno zanimljivih
primjera:
U vojnom orkestru HV -
Zagreb i orkestru ratne mornarice Split stotinjak branitelja je puhajući u
trube i udarajući u bubnjeve po Zagrebu i Splitu tjeralo neprijatelje nekih 5
godina i steknulo po 5 godina braniteljskoga staža. Orkestri su sa svojom
svirkom počeli preventivno raztjeravati neprijatelje prije nego je počela
agresija, a nastavili su neprijateljima uporno parati uši sve do polovice 1996.
godine.
Ministarstvo pravosudja
se medju svim ministarstvima ističe sa svojom obranbenom upornosti. Preko
tisuću djelatnika ministarstva pravosudja počelo je braniti Hrvatsku već dva
mjeseca nakon izbora 1990., dok su hrvatske plaže bile pune stranih turista.
Branili su se uporno i zajedno cielih 6 godina, i temeljem svojih obranbenih
zasluga steknuli isto toliko godina braniteljskoga staža.
Preko tri tisuće
djelatnika ministarstva zdravstva uključilo se u obranu uglavnom s cielom
godinom zaostatka za svojim kolegama iz ministarstva uprave, ali ipak na vrijeme,
odnosno tijekom ljeta 1991., dok agresija još nije bila snažno počela.
Medjutim, pokazali su i manju upornost od svojih kolega iz pravosudja braneći
Hrvatsku samo po oko godinu i pol dana.
Kako se Hrvatska ne
brani samo na bojnom polju dokazali su svojim godinama dugim i predanim
braniteljskim stažom i djelatnici muzeja, častničkih domova, nekih školskih
ustanova. Muzeje je trebalo očuvati i onda kad je za njih zbog otežanih
okolnosti palo zanimanje, a častnicima je trebalo pripremiti ugodno utočište nakon
povratka s bojišta.
U obrani Hrvatske bilo
je na tisuće žena, što pokazuje kako je vrijeme stvaranja hrvatske države bilo
i vrijeme uzpostave ravnopravnosti spolova.
Jedna gospodja (ili
gospodjica) je tako u obranu stupila potpuno samostalno osnovavši svoj
umjetnički vod, u kojemu je sama nastupala cielu godinu i pol dana.
Jedna osoba branila je
Hrvatsku na nepoznat način skoro 6 godina. U rubrici pripadnosti postrojbi za nju piše “nepoznato”. Započela je s
obranom odmah nakon izbora 1990. i nije
se zaustavila sve do 1996 godine, uzpjevši kroz cielo vrijeme zadržati tajnost
svog obranbenoga umijeća, ali i ostvariti odgovarajući braniteljski staž.
Šest hrvatskih umjetnika
se uključilo u četu ZNG “Hrvatski umjetnici”. Medju njima je osoba, vjerojatno
osnivač čete, koja je kroz četu sama vidovito branila Hrvatsku čak četiri
mjeseca prije nego je smišljen naziv Zbor Narodne Garde!
Medju braniteljima koji
su domovinu branili s oružjem u ruci ima doista zanimljivih primjera.
Tako je na dubrovačkomu
području jedan branitelj sam osnovao topničku bitnicu i počeo pucati po JNA 6
mjeseci prije nego se iznervirana JNA odlučila odgovoriti na njegove napade. I
nakon što se JNA povukla isti je topnik nastavio pucati za njom još četiri godine.
Inspiriran navedenim
primjerom drugi je branitelj tijekom agresije u jesen 1991. takodjer osnovao
vlastitu topničku bitnicu i takodjer sam počeo napadati JNA. Medjutim nije
izdržao toliko koliko je izdržao njegov uzor, nego je po JNA nastavio pucati
samo još godinu dana nakon što su se Jugo vojnici povukli.
Logika ”jedan čovjek
čini orkestar” razvidno je bila blizka ne samo topnicima nego i pješačtvu.
Dapače jurišnom pješačtvu. Tako je jedan Puljanin sam bio pripadnikom
“lake jurišne brigade”.
Koje je to bilo postignuće! Jedan čovjek ciela brigada! Iz registra se na
žalost ne može zaključiti je li taj branitelj jurišao samo po Puli, na užas
nekih hrvatskih vojnih redarstvenika, koji su u tomu gradu stjecali svoj
braniteljski staž, ili se pak priključio brigadama na crti bojištnice.
Pomorsko zapoviedničtvo
za sjeverni Jadran je, sudeći prema braniteljskom stažu nekih njegovih članova,
djelovalo iz Pule od samog početka 1991., dakle skoro godinu dana je hrvatsko
pomorsko zapoviedničtvo tu radilo uzporedno sa zapoviedničtvom JNA koja se iz
Pule povukla tek krajem godine! To je bio doista zahtjevan i opasan zadatak zapoviedanja
s nepostojećom mornaricom, nasuprot stvarnim ratnim brodovima JNA. Medjutim,
kad je u pitanju braniteljski staž - sve je moguće
U popisu se mogu naći
primjeri branitelja koji su branili Hrvatsku od JNA prije nego je započela JNA
agresija, pa su se, zbog umora, povukli na neko vrijeme čak u inozemstvo, kako
bi se, napunivši baterije, nakon pola godine vratili i nastavili borbu, pametno
zaključivši kako se u medjuvremenu JNA izcrpjela, pa je treba dotući sa svježim
snagama.
Iz očevidnika branitelja
mogu se uočiti i odredjene opravdane zakonitosti. Primjeri:
Što dalje od oružja to
dulji braniteljski staž.
Medju oko 7000
branitelja s više od 5 godina branjenja Hrvatske, prevladavaju oni koji su je
branili na kulturni, športski, pravni, školski, medicinski, upravni i slične
načine. U nabrojenim skupinama su se razvidno bili okupili oni najizdržljiviji.
Što dalje od crte bojištnice
to više branitelja.
Gledajući u postotku u
odnosu na broj stanovnika, više je osoba s braniteljskim statusom u krajevima
Hrvatske koji nisu bili napadnuti, nego u obćinama koje su bile izvrgnute
agresiji. Moglo bi se zaključiti kako je JNA napala tamo gdje je očekivala
manji odpor, a ostavila na miru krajeve čije je pučanstvo borbenije i
ratobornije, što je na koncu pokazao i popis branitelja.
Iz braniteljskoga kazala
dade se izčitati i jedna činjenica koja se ne slaže s obće uvrieženim
mišljenjem:
Hrvatska je dočekala
agresiju spremna i dobro naoružana.
Prvi listopada 1991. u
Hrvatskoj je bilo preko 100.000 branitelja, ne uključujući u tu brojku snage
hrvatskoga redarstva, jer se podaci o njima ne nalaze u popisu. Podrazumijeva
se kako je velika većina branitelja bila naoružana, jer su oni koji su se
odlučili braniti domovinu glasbom, glumom, športom, obrazovanjem i sličnim
načinima, ipak bili u manjini.
Agresorski Jugoslaveni,
uz pomoć popisa hrvatskih branitelja, danas mogu dokazivati kako je njihov napadaj
bio čin njihove velike hrabrosti, s
obzirom na to kolika ih je sila dočekala.
Samo na dubrovačkom
području, prema očevidniku, neprijatelja je 1. listopada 1991. dočekalo skoro
dvije tisuće branitelja, u što nisu uključene brojne redarstvene snage.
Dubrovački branitelji su
se mogli dobro osjećati znajući kako je
u susjednim, inače po pučanstvu manje brojnim, obćinama Metković, Ploče,
Korčula i Makarska spremno priteći im u pomoć preko tri tisuće naoružanih
kolega branitelja.
Popis branitelja je
doista prava riznica podataka i pravi izvor zanimljivosti i dubokih zaključaka
o domovinskomu ratu.
Poviestničari će u njemu
dugo imati material za svoje poviestne analize, koje će svakako rezultirati u
opsežnijim nalazima od ovoga kratkoga amaterskoga pregleda, u kojem se auktor
nepravedno osvrnuo samo na nekolicinu
primjera, i donio samo nekoliko zaključaka, prije nego se umorio od daljnjeg iztraživanja
i pisanja.