Cieli posao izrade popisa državnih službenika ne bi smio
trajati više od mjesec dana. Popis bi bio tu, a s njim i sve, u velikoj većini
pozitivne, posljedice za državnu upravu i hrvatsko pučanstvo.
Na žalost, dobiva se dojam, kako je priča pokrenuta iz
dnevno političkih razloga, pa je uz nestručnost i površnost, glavna preprjeka
za njezinu realizaciju nedostatak stvarne volje.
20. svibnja 2010.
Nakon popisa branitelja
kroz medije i javnost u Hrvatskoj počela se provlačiti priča o očevidniku
državnih službenika.
Krenulo se od polemike o
tomu treba li ili ne treba takav popis objaviti na Medjumrežju, a zatim su
predsjednica vlade i ministar uprave, nesigurni u svoje znanje kakovi već jesu,
počeli procjenjivati kako će za
stvaranje popisa trebati deset mjeseci uz predhodno objavljivanje natječaja i
plaćanje specijalne tvrdke koja bi posao trebala obaviti.
Treba li popis svih onih
koji primaju plaće, najvećim dielom iz sriedstava prikupljenih ubiranjem poreza
od poreznih obveznika, biti dostupan tim istim poreznim obveznicima, dvojba je
koja nema praktički nikakovo utemeljenje.
Porezni obveznici bi trebali
znati kamo ide njihov novac. Nekad to tehnički nije bilo moguće, a na današnjoj
razini razvoja informatičke tehnologije, to je postalo jednostavno, pa se
poreznim obveznicima bez problema može pružiti mogućnost uvida u sve vrste evidencija
u kojima se može vidjeti gdje su završili novci koje su oni uplatili državi, u državno
sriedište ili na lokalnoj razini.
Svatkomu bi trebalo biti
dostupno vidjeti koliko novaca stiže u centralni i lokalne državne proračune,
te gdje se ti novci svakodnevno troše. Pri tomu bi se trebao imati uvid ne samo u plaće državnih službenika nego i u
mirovine, obične i povlaštene, plaće u školstvu, zdravstvu, svim javnim
institucijama, ustanovama i tvrdkama(zbog jednostavnosti nazovimo ih
entitetima), te troškove putovanja, reprezentacije, poticaja, sanacija i pomoći
državnim tvrdkama, ulaganja u ceste, željeznicu, brodske linije, vraćanje zajma
i kamata na zajme, kupovinu pokućstva i vozila i t. d. i t. d.
Svaka stavka prihoda i razhoda
sriedištnje državne uprave, lokalne uprave i javnih tvrdka trebala bi biti u
svatkomu trenutku dostupna javnosti kroz jednostavna pomagala u pretraživanju
odgovarajućih baza podataka dostupnih na Medjumrežju.
Dakle popis državnih
službenika je samo dio onoga čemu bi, uz današnju razinu tehnologije, hrvatski
gradjani trebali biti u mogućnosti pristupiti.
Tomu ne smije biti preprjeka
nikakova zaštita privatnosti. Ako je netkomu stalo do privatnosti neka otvori
svoju privatnu tvrdku ili neka se zaposli u privatnoj tvrdki. Uostalom, može li
se pronaći i jedan slučaj kad je netko
od državnih ili lokalnih dužnostnika ili službenika odbio slikati se i govoriti
za medije. Zaposlenje u državnoj službi sa sobom, uz fotografiranje za
javnost, nosi i odgovornost prema
javnosti.
Spomenuti nesigurni
visoki državni dužnostnici govore o samom stvaranju cjelokupnoga očevidnika
zaposlenih u državnoj upravi, kao o nečemu kompliciranomu i skupomu, za čiju je
realizaciju nuždno potrošiti gotovo godinu dana.
Ljudi bez znanja takove
stvari mogu govoriti samo takodjer ljudima bez znanja. Jer procjena složenosti,
obsega, ciene i duljine posla je predimenzionirana berem deseterostruko!
Svi zaposleni u državnoj
upravi, bilo sriedištnje bilo lokalno, u javnim tvrdkama, školama, zdravstvu,
kulturnim ustanovama i t.d. i t.d., svaki mjesec primaju plaću i to ne
anonimno, nego s punim imenom i prezimenom.
Kod zapošljavanja svaki
zaposlenik donosi i ostavlja svoju radnu knjižicu tamo gdje se zapošljava, a osobovne
i platne službe prepisuju podatke o njegovomu radnomu stažu, školskoj spremi,
nadnevku rodjenja, osobnom identifikacijskom broju i t.d. u svoje evidencije i
uz to dodaju naziv radnoga mjesta, broj bodova, odobrenu plaću i t.d. i t.d.
Pojedinačne evidencije
postoje. Na osnovu tih evidencija svakoga mjeseca se izplaćuju plaće odnosno
izradjuju platne liste, u pravilu uz pomoć odgovarajućih računalnih aplikacija.
Znači svi ili barem golema većina osnovnih podataka o zaposlenima u državnim
službama, nalaze se pohranjeni u računalima.
Cieli posao je te
evidencije objediniti u jednu.
Kao i svaki drugi posao
to se može napraviti na puno načina. Postoje jednostavna i brza riešenja, zatim
složenija sve do najsloženijih, vriemenski zahtjevnih riešenja koja nude
sofisticirane i rafinirane mogućnosti održavanja i pretraživanja.
Kad već Hrvatska nije
postupila poput Slovenije i sjetila se stvoriti odgovarajući popis državnih
službenika u vrijeme uzpostave nezavisnosti prije dvadeset godina, i kad se
konačno netko sjetio kako bi to trebalo učiniti, izbor puta je jasan i jednostavan
- treba primieniti brzo i jednostavno riešenje, koje će omogućiti pojavu i
uporabu očevidnika sad, odmah.
Sofisticirano i luxuzno riešenje
se na taj način ne odbacuje, nego se njegovoj izradi treba prići onda kad se za
to nadje vriemena i novaca.
Kako bi praktički
trebalo izgledati spomenuto jednostavno i brzo riešenje?
Treba složiti bazu
podataka s dvije križnice. Prva treba omogućiti unos podataka o svim državnim
entitetima, a druga povezana na prvu odnosom 1:n, treba moći prihvatiti podatke
o zaposlenicima.
Prva križnica je
izuzetno jednostavna i definira se u cilju izbjegavanja višestrukoga i nepreciznoga
nazivlja. U sebi uz naziv entiteta (na primjer „ministarstvo vanjskih poslova“
ili „uredi državne uprave“ ili „“hrvatske šume“) treba još samo imati naziv
grada u kojemu se entitet nalazi. Premda je većina državne uprave, javnih
poduzeća i svega ostalog vezanoga za državu, koncentrirana u Zagrebu, koji zbog
toga ima umjetno veći GDP per capita, ipak ima puno toga razporedjenoga po
ostalim hrvatskim gradovima (županije, gradovi, obćine, škole, bolnice, zavodi
za zapošljavanje).
Druga križnica, uz
povezanost na prvu, jednostavno treba
sadržavati nekoliko bitnih zapisa o zaposlenicima (ime, prezime, ime oca,
nadnevak rodjenja, mjesto rodjenja, osobni identifikacijski broj, zvanje,
zanimanje, školsku spremu, broj godina radnoga staža, naziv radnoga mjesta,
netto plaću, i možda još neke podatke, premda bi nabrojeni vjerojatno bili
dostatni, a svaka baza podataka osigurava jednostavno proširivanje s pojmovima
koji su u trenutku kreiranja bili zaboravljeni ili su tad bili nebitni.
Definirane prazne križnice
treba sa sriedištnjega mjesta (najbolje bi bilo baš iz Vlade) poslati (u
pravilu e-mailom) na adrese svih državnih entiteta.
U entitetima dobivene
tabele treba popuniti, uglavnom na način preslikavanja odnosno transferiranja i
formalnoga prilagodjivanja, a tamo gdje to nije moguće, a takovih slučaja bi
trebalo biti iznimno malo, podatke treba prepisivati.
Popunjene križnice treba vratiti (u pravilu e mailom) u sriedištnjicu,
gdje se onda jednostavno integriraju u skupnu bazu podataka.
Za vrijeme čekanja na
povratak križnica u sriedištu se može definirati odgovarajući “web site”, ili
pak kreirati nekoliko novih web stranica na postojećoj vladinoj web
adresi, kako bi se baza podataka mogla
objaviti preko Medjumrežja.
Za objavu ne bi trebalo
čekati povratak križnica iz svih entiteta, nego bi se moglo početi s objavom
čim prve popunjene križnice stignu natrag. Javnost bi na taj način mogla dobiti
i uvid u brzinu reagiranja pojedinih državnih službi.
Cieli posao ne bi smio
trajati više od mjesec dana. Popis bi bio tu, a s njim i sve, u velikoj većini
pozitivne, posljedice za državnu upravu i hrvatsko pučanstvo.
Na žalost, dobiva se
dojam, kako je priča pokrenuta iz dnevno političkih razloga, pa je uz
nestručnost i površnost, glavna preprjeka za njezinu realizaciju nedostatak
stvarne volje.