Kako prekinuti svekoliko nezadovoljstvo?
7. lipnja 2010.
U Hrvatskoj je praktički
cielo pučanstvo nezadovoljno. To se može vidjeti ne samo iz medija, koji
nezadovoljstvo potenciraju, nego i u razgovorima s prijateljima, poznanicima,
ili prigodom susreta s nepoznatim ljudima.
Koji je tomu osnovni
uzrok? Netko će promisliti ili reći kako je to svjetska gospodarska kriza.
Nije. Osnovni i najveći uzrok nezadovoljstva većine pučanstva počiva u
činjenici što su u Hrvatskoj na vlasti de iure
Hrvati, a de facto Jugoslaveni. I jedni i drugi su nezadovoljni i za to
imaju ozbiljne razloge.
Hrvatima su za
zadovoljstvo ostali samo simboli. Država im se zove Hrvatska, službeni barjak i
grb su hrvatski, službeni jezik je barem po nazivu hrvatski, puno je službenoga
nazivlja s pridjevom „hrvatski“. Takodjer, ako su spremni zbog toga trpjeti
slabu osobnu i obiteljsku financijsku situaciju, mogu relativno slobodno izkazivati
svoje hrvatsko domoljublje.
Medjutim, na vlasti nisu
Hrvati nego Jugoslaveni, koji se sukladno potrebama više ili manje kamufliraju
kao Hrvati. Uz njih na vlasti ima i Hrvata, koji svoje hrvatstvo znaju
obuzdati, a olakšavajuća okolnost u tomu su im njihovi prikladni korieni ili korieni
njihovih roditelja iz doba Jugoslavije.
Koji bi narod u svietu
bio zadovoljan ako mu državu vode i sva značajna mjesta zauzima netko drugi!
Jugoslavenima vlast,
položaji i novac nisu dostatni za sveukupno zadovoljstvo. Činjenica što svoje
novce i slavu moraju stjecati pod hrvatskom trobojnicom i pretvarati se kako im
je Hrvatska draga, čini ih sveukupno nezadovoljnima.
Neki od njih, medju koje
na primjer pripadaju i donedavni i sadanji predsjednik republike, svoje
frustracije smanjuju slavljenjem nekdanjega jugoslavenskoga diktatora, s putovanjima
i susretima po nekdanjim jugoslavenskim republikama, izticanjem svega što bi
Hrvate moglo kompromitirati, naglašivanjem antifašizma, koji je svojevrsna krinka
za jugoslavenstvo. Ipak, ostaje im grk okus, jer, premda su na vlasti, nemaju
hrabrosti svoje osjećaje javno do kraja izticati, a posljedično tomu, ni svoje
želje za povratkom voljene im države, ne mogu realizirati s tempom koji bi ih
zadovoljio.
U situaciji kad dvije
strane imaju suprotne interese, pametno je kroz pregovore doći do riešenja. Iz
teorije pregovaranja poznata su četiri moguća izhoda:
1. Obje strane su zadovoljne
(englezki win-win)
2. Prva strana je
zadovoljna, a druga nezadovoljna
(win-lose)
3. Prva strana je
nezadovoljna, a druga zadovoljna (lose-win)
4. Obje strane su
nezadovoljne (lose-lose).
Početkom devedesetih
godina prošloga stoljeća, u doba stvaranja Hrvatske, na izvjestan način došlo
je u Hrvatskoj do kompromisa izmedju Hrvata i Jugoslavena, kroz ideju pomirbe,
koju je lansirao tadanji predsjednik države. U nekoj vrsti implicitne nagodbe,
Jugoslavenima je pristanak na postojanje Hrvatske, plaćen visokim položajima,
ali i stanovima, kućama, odličjima, činovima, te davanjem dijelova nacionalnoga
bogatstva. Jugoslaveni su prihvatili ponudu, jer su okolnosti bile takove. Ne
prihvatiti „vrabca u ruci“, moglo je s ozbiljnom vjerojatnosti rezultirati s gubitkom
„goluba na grani“.
Hrvati su to podnosili,
imajući pred očima dobitak u postizanju nezavisnosti Hrvatske. U to doba na
neki način je to bila win-win situacija, kojoj inače trebaju težiti pametne
strane u pregovorima.
S vriemenom se situacija
izmienila.
Jugoslaveni su svoje
položaje, uz pomoć navike iz doba Jugoslavije, počeli prihvaćati kao same po
sebi razumljive, a stalno prikrivanje
stvarnih političkih osjećaja je kod njih generiralo ozbiljnu dozu frustracije.
Hrvati su pak, suprotno tomu,
uglavnom zadovoljili svoje dugo osporavane nacionalne težnje, ali ih je počela
mučiti neravnopravnost s Jugoslavenima, kako u sferi politike, tako i na
području osobnoga i obiteljskoga bogatstva. Posebice je za njih bolna spoznaja
kako Jugoslaveni vode Hrvatsku u lošemu smjeru.
Kad bi Hrvatska bila vodjena na pravi način i u dobromu smjeru,
frustracija Hrvata bi bila manja, vjerojatno puno puno manja, jer bi to
podrazumijevalo dugoročni obstanak Hrvatske kao države i ugodan život za sve
hrvatske državljane, bili oni Hrvati, Jugoslaveni ili neki drugi.
Na žalost Hrvatska
evidentno ide u lošem smjeru. Paradoksalno, ali u tomu se slažu i Hrvati i
Jugoslaveni, svatko iz svojega razloga.
Hrvati osjećaju kako
Hrvatska klizi u gubitak svoje nezavisnosti, a pri tomu im je životni standard
sve ugroženiji.
Jugoslaveni su
nezadovoljni s tempom nestajanja Hrvatske, s pravom zaključujući kako puno njih
u svomu životu ne će dočekati ostvarenje punoga „bratstva i jedinstva“ sa
susjednim državama, uz ponovno zatiranje hrvatskoga imena.
Sve u svemu, bez
pregovora je kroz vrijeme stvorena
najgora moguća inačica, u kojoj su na gubitku obje strane (lose-lose). A takav
rezultat jednostavno treba izbjeći u svakoj situaciji.
Trebalo bi na neki način
ponovno pokrenuti pregovore. Netko će reći kako je to puno lakše reći nego
učiniti. Medjutim, bez predhodnoga pravilnoga zaključivanja nikakovu aktivnost
i nije potrebito pokretati.
Cilj pregovora bi
svakako dugoročno trebao biti postizanje „win-win“ rezultata. Medjutim, u ovomu
slučaju potpuno „win-win“ riešenje već na prvi pogled nije moguće. Postojanje
Hrvatske negira postojanje Jugoslavije, ili pak neke asociacije bivših dijelova
Jugoslavije pod nekim drugim nazivom. Uzpostavom nekakove asociacije država „s
ovih prostora“, kako to Jugoslaveni znaju kazati, Hrvatska će bez sumnje
nestati.
Dakle ostala su, kao
ipak bolja od ove situacije u kojoj svi gube,
dva riešenja: ono u kojoj Hrvati gube Hrvatsku a Jugoslaveni dobivaju
natrag svoju neprežaljenu državu, makar i pod novim imenom, te ono u kojemu Hrvati
preuzimaju vlast u svojoj državi, na taj način je dugoročno učvršćujući, a
Jugoslavenima preostaje pokušaj stvarnoga integriranja u državu čiji su
državljani.
Prvo riešenje je
izuzetno loše. Ne samo stoga što mu je pisac ovih redaka nesklon zbog osobnih
afiniteta, nego prije svega iz razloga što su se jugoslavenski državni projekti
pokazali krajnje neuzpješnima, a što je posebice bitno, pokazali su se izuzetno
opasnima i pogubnima za cjelokupno pučanstvo.
Svako novo „bratstvo i
jedinstvo“ s vremenom bi, s obzirom na
izkustvo, rezultiralo s krvavim obračunima! Kao što je to bilo od 1941. do
1945. od 1991. do 1995., bilo bi na primjer i od 2031. do 2035., ako bi se u
medjuvremenu opet stvorila neka
neprirodna državna asociacija poput Jugoslavije.
Drugo riešenje je
jednostavno preostalo kao jedino moguće, koje obećava prosperitet pučanstva i
izbjegavanje krvoprolića u budućnosti. U njegovomu postizanju moglo bi se i
trebalo pregovarati prije svega sa Srbijom, na obostranu dugoročnu korist.
U prvi trenutak to može
zvučati čudno. Što bi se imalo pregovarati sa Srbijom, u konceptu po kojem
Hrvati preuzimaju vlast u Hrvatskoj i teže dugoročnom učvršćivanju svoje
države?
Od uzpostave
diplomatskih odnosa, do sada su svi pregovori sa susjednom Srbijom bili zasnovani
na traženju zajedničtva u području gospodarstva, jezika (što na primjer inače
znači darovanje Srbiji na hrvatski jezik prevedenih ugovora s Europskom
zajednicom, i srbijansko prihvaćanje dara, ako to nije implicitna potvrda kako
su hrvatski i srbski isti jezici), kulture, športa, pa i politike. To je
jednostavno pogriešan pristup, premda je razumljiv jer su pregovarači u pravilu
Jugoslaveni.
Pravi pristup bi bio
postizanje i podpisivanje dugoročnoga sporazuma izmedju Hrvatske i Srbije, po
kojemu se u podpunosti izključuje bilo kakovo stvaranje države ili državne asociacije,
u kojoj bi se našle obje zemlje, te bilo kakova aktivnost koja bi moglo voditi
u tomu smjeru. U sporazumu bi se mogle navezti i neke druge stvari, na primjer
definiranje čvrste različitosti hrvatskoga i srbskoga jezika, kako kao poviestne
činjenice, tako i glede budućeg razvitka, te uzpostavu institucija u obje
zemlje, koje osiguravaju i promiču uklanjanje jezičnih dvojbi i preklapanja.
Sporazum bi bio jedan
sjajan potez koji bi, uz još neke nuždne a ovdje nespomenute stvari, Hrvatskoj
jamčio dugoročnu stabilnost i mir. Naravno i Srbiji, što se Hrvatske tiče.
Njegova posljedica bi bila i smanjenje ili čak prekid sadanjih
silnih susreta i izljeva ljubavi, te usmjerenje obje zemlje na okretanje
suradnji s drugim brojnim državama u
svietu. A ima ih doista puno s kojima nije bilo traumatičnih poviestnih izkustava.
Za vjerovati je kako u
Srbiji ima dosta onih koji shvaćaju bit ove zamisli. Možda i više nego u
Hrvatskoj. Medjutim, za takav potez nuždan je preduvjet dolazak na vlast Hrvata
u Hrvatskoj, a Srba u Srbiji, gdje je to vjerojatno lakše ostvariti, ako već
nije uglavnom ostvareno.
Kad su Jugoslaveni s
obje strane, ili čak samo s jedne strane u pregovorima izmedju dvije države,
ovakova tema za pregovore je jednostavno nezamisliva, što kao posljedicu ima
nesigurnost i vjerojatnost katastrofe u budućnosti
Treba se nadati i raditi
na promjeni postojećih nepovoljnih okolnosti.
Drugo riešenje je
jednostavno preostalo kao jedino moguće, koje obećava prosperitet pučanstva i
izbjegavanje krvoprolića u budućnosti. U njegovom postizanju moglo bi se i
trebalo pregovarati prije svega sa Srbijom, na obostranu dugoročnu korist.
U prvi trenutak to može
zvučati čudno. Što bi se imalo pregovarati sa Srbijom, u konceptu po kojem
Hrvati preuzimaju vlast u Hrvatskoj i teže dugoročnom učvršćivanju svoje
države?
Od uzpostave
diplomatskih odnosa, do sada su svi pregovori sa susjednom Srbijom bili
zasnovani na traženju zajedničtva u području gospodarstva, jezika (što na
primjer inače znači darovanje Srbiji na hrvatski jezik prevedenih ugovora s
Europskom zajednicom, i srbijansko prihvaćanje dara, ako to nije implicitna
potvrda kako su hrvatski i srbski isti jezici), kulture, športa, pa i politike.
To je jednostavno pogriešan pristup, premda je razumljiv jer su pregovarači u
pravilu Jugoslaveni.
Pravi pristup bi bio
postizanje i podpisivanje dugoročnoga sporazuma izmedju Hrvatske i Srbije, po
kojemu se u podpunosti izključuje bilo kakovo stvaranje države ili državne asociacije,
u kojoj bi se našle obje zemlje, te bilo kakova aktivnost koja bi moglo voditi
u tomu smjeru . U sporazumu bi se mogle navezti i neke druge stvari, na primjer
definiranje čvrste različitosti hrvatskoga i srbskoga jezika, kako kao poviestne
činjenice, tako i glede budućeg razvitka, te uzpostavu institucija u obje
zemlje, koje osiguravaju i promiču uklanjanje jezičnih dvojbi i preklapanja.
Sporazum bi bio jedan
sjajan potez koji bi, uz još neke nuždne a ovdje nespomenute stvari, Hrvatskoj
jamčio dugoročnu stabilnost i mir. Naravno i Srbiji, što se Hrvatske tiče.
Njegova posljedica bi bila i smanjenje ili čak prekid sadanjih
silnih susreta i izljeva ljubavi, te usmjerenje obje zemlje na okretanje
suradnji s drugim brojnim državama u
svietu. A ima ih doista puno s kojima nije bilo traumatičnih poviestnih izkustava.
Za vjerovati je kako u
Srbiji ima dosta onih koji shvaćaju bit ove zamisli. Možda i više nego u
Hrvatskoj.
Medjutim, za takav potez
nuždan preduvjet je dolazak na vlast Hrvata u Hrvatskoj, a Srba u Srbiji, gdje
je to vjerojatno lakše ostvariti, ako već nije uglavnom ostvareno.
Kad su Jugoslaveni s
obje strane, ili čak samo s jedne strane u pregovorima izmedju dvije države,
ovakova tema za pregovore je jednostavno nezamisliva, što kao posljedicu ima
nesigurnost i vjerojatnost katastrofe u budućnosti
Treba se nadati i raditi na promjeni postojećih nepovoljnih okolnosti.