6. studenoga 2010.
Od doba obrane obćine
Dubrovnik od Jugoslavenske agresije o meni se iz godine u godinu objavljuju
težke, uvredljive i omalovažavajuće laži. Ranije sam znao reagirati ali sam s
vriemenom izabrao put potpunoga izbjegavanja takozvanih hrvatskih medija,
računajući kako se ne ću morati uzrujavati i reagirati, ako ne znam za podvale.
Ipak tu i tamo me netko upozori, a tada se moram oglasiti. Takav slučaj se, na
žalost, dogodio s brojem 294 Glasa Grada od 5. studenoga 2010.
U intervjuu Jakše Raguža
s pokojnim Aljošom Nikolićem spominje se moje ime u kontekstu „bježanije“.
Glas Grada je na taj
način na svojim stranicama objavio gadnu
laž.
Za vrieme obrane Grada
Dubrovnika nikad me nitko nije
„prebacio“ iz Grada. Čitavo vrieme sam bio tu. Svaku sekundu. Kad smo pak bili
podpuno obkoljeni, najdalje gdje sam išao je bila utvrda na Srdju, gdje sam
posjetio naše borce.
To nije ni malo težko
provjeriti. O tomu može svjedočiti krcato ljudi. Pa bio sam tada prvi čovjek u Obćini, predsjednik
Kriznoga stožera, čiji su članovi izmedju ostalih bili, na primjer, Nojko
Marinović, Pero Poljanić i Jure Burić, osobe iz spomenutoga teksta.
Svaki posao nosi pogrieške,
pa je možda Jakša Raguž, zapisujući ili
prepisujući, nešto krivo čuo ili zaključio. Ne bi bilo čudno, kad bi i u
predhodnim, a i sliedećim nastavcima toga razvidno rekordno dugačkoga intervjua
(ovo je šesnaesti nastavak, a nastavit
će se i dalje) bilo sličnih netočnosti. S druge pak strane, u ovakovom odnosu
snaga, kakav je danas u Hrvatskoj, a trend je započeo još devedesetih godina
prošloga stoljeća i eskalirao od dvije tisućite godine do danas, objavljivanje
ovakovih laži nije iznenadjujuće. Dapače iluzorno je očekivati objektivnost
prema meni, a kamoli bilo koju riječ zahvale za izuzetne stvari koje sam u ono vrieme
napravio za obranu i obstanak Hrvatske, ulažući neopisive napore i izlažući se
golemoj pogibelji. Borio sam se i izborio za Hrvatsku, a vladajućim i
prevladavajućim Jugosfercima to strašno smeta i bode oči, pa im je draga svaka
uvrieda na moj račun.
U prvi trenutak sam
pomislio poslati odgovarajuće prosvjedno pismo Glasu Grada. Odustao sam
sjetivši se kako svoj poriv mogu realizirati preko vlastitoga web site-a. Na
ovaj način istina će biti objavljena i očuvana, a Glas Grad kao i svaka novina
nakon kratkoga vremena završava u staromu papiru.
Reakcije i inače imaju
maleni učinak. Puno čitatelja koji pročitaju laž, izpravak laži ne pročitaju.
Puno njih koji pročitaju izpravak ne pročitaju ono na što se izpravak odnosi.
Osim toga osoba
koju su u nekim novinama oklevetali,
svojom reakcijom pomaže tim istim novinama u povećanju njihove zanimljivosti.
Doduše postoji i sud.
Ali tek tu imam izuzetno negativno izkustvo. Početkom devedesetih tužio sam
visoko nakladni tjednik, a moja tužba se, nakon nekoliko formalnih razprava,
izgubila u sudskim labirintima.
Vjerujem kako bi glavni
urednik Glasa Grada Antun Švago objavio moju reakciju. Od kad sam ga upoznao do
danas, Švago se pokazao kao profesionalan i pošten novinar. Prije nešto manje
od dva mjeseca (točnije 13. rujna 2010.) e-mailom me zamolio za postupno
objavljivanje mojih knjiga u Glasu Grada. Nije se morao javljati i predlagati,
ali je to učinio, jer mu se razvidno ono što sam napisao učinilo zanimljivim i
imao bi hrabrosti to objaviti.
Na žalost, prihvatiti
njegovu ponudu u ovomu trenutku jednostavno nije moguće, jer bi mi to na vrat
natovarilo još posla i obveza. A dragovoljnih poslova i tako i tako obavljam
toliko koliko mi vrieme dopušta.
Intervju, kako Raguž
naziva ono što objavljuje kao priču pokojnoga Aljoše Nikolića, inače je na
odredjeni način zanimljiv. Zanimljivo je zašto nije objavljen za Nikolićeva
života. Premda se u pravilu intervju sastoji od pitanja i odgovora, zanimljivo
je kako ovdje pitanja nema, a umjesto odgovora iznosi se priča, koja nema
nadnevke i u kojoj se skače s dogodjaja na dogodjaj, s vriemena na vrieme, s
osobe na osobu.
Ne bi to bilo ništa strašno,
kad ne bi bilo neistine koju sam spomenuo. A opazio sam ih još. Uz mene su
„prebacivali“ i Pera Poljanića, premda bih stavio ruku u vatru kako ni to nije
istina. Istina je samo glede Jure Burića, koji je u najtežim i najpogibeljnijim
trenutcima doista bio otišao na sigurno, ne javivši mi se. Jure je u tekstu
takodjer predstavljen neprecizno kao „povjerenik vlade za Južnu Hrvatsku“, a
bio je imenovan za „koordinatora kriznih štabova za tadanje obćine Dubrovnik,
Metković, Korčula i Ploče“.
Pjesnička sloboda teksta
nije mimoišla ni Nojka Marinovića koji se sudeći po tekstu, premda je po mom
sjećanju bio izuzetno pokretljiv, sve do
ožujka 1992. godine nije nigdje micao. Kad se udaljio „čak“ do gradske četvrti
Nuncijate, ranjen je u našemu minskomu polju!
I tu je rečeno nešto što
nije točno. Nojko nije stao na minu nego je stradao zbog nepažnje nekoga
drugoga. Dapače upozorio je cielo društvo, koje je bio odveo na razgledanje
minskoga polja, kako trebaju pažljivo prekoračiti konopac koji je povezivao mine.
Krešo Klarić, na žalost nije bio dostatno spretan i nije dostatno podignuo
nogu. Radi dosljednosti vriedi naglasiti, kako mi je dogodjaj tako opisan, jer
na svoju sreću, spriječen drugim obvezama nisam bio tamo, premda me je Nojko
bio pozvao.
Cieli tekst doista
djeluje smušeno. Barem tako izgleda ovaj
šesnaesti nastavak kojega sam uzpio vidjeti. To je na neki način čudno, jer sam
saznao kako je auktor Jakša Raguž svoj doktorat postignuo baš iz poviestnih
znanosti!
Poviest bi se trebala
pisati na osnovu činjenica, dokumenata i proučavajući različite izvore. Pri tomu
se mogu kao vjerodostojne uzimati uzpomene
pojedinaca, kad pričaju sami o sebi i o dogodjajima u kojima su sami
sudjelovali (ako o istim dogodjajima nema nekih različitih izjava), a s oprezom kad spominju ljude i dogadjaje o kojima su
samo čuli.
Takodjer je zanimljivo
što se intervju naziva posljednjim, iz čega bi se moglo zaključiti kako je
Nikolić davao i dao krcato intervjua prije toga.
Pokoj mu duši. Možda je
i bilo tako. Ne mogu prosuditi, jer ne znam. Odmak od medija ima i svoju drugu
stranu. Čovjek se ne uzrujava jer ne zna, ali i ne zna.