13. studenoga 2010.
Na Medjumrežnomu portalu Jutarnjega lista danas je pod naslovom
Bruxelles zabrinut stavovima Hrvata
moguće pročitati kako Gallupovo iztraživanje pokazuje izuzetnu odbojnost
hrvatskih gradjana prema ulazku u Europsku zajednicu.
„Samo 25 posto hrvatskih
građana smatra da je članstvo Hrvatske u EU dobra stvar. Većina od 43 posto na
referendumu bi glasala protiv, a za članstvo bi bilo njih 38 posto” piše u
listu koji je inače, poput većine medija u Hrvatskoj, jugosfersko-europske
orijentacije.
Na prvi pogled je čudna
je matematika po kojoj bi 38% glasovalo za ulazak u Europsku zajednicu, a samo
25% misli kako je ulazak dobra stvar, pa iz toga proizlazi kako bi 13%
glasovalo za ulazak premda misli kako to nije dobar potez. Medjutim i za to
postoji objašnjenje. Tih 13% stanovnika toliko ne voli Hrvatsku, da će veselo podpisati sve što
procjenjuju štetnim Hrvatskoj, bez obzira na posljedice po njih osobno.
Ipak to nije toliko
bitno.
Bitno je što bi, kad bi
se proveo referendum o ulazku Hrvatske u Europsku zajednicu, po anketi koju je
provela najčuvenija anketna tvrdka na svietu, gradjani Hrvatske odbili ući u
tu zajednicu!
Uzalud su složni ljudi,
koji su zauzeli Sabor uz pomoć lukavo skrojenoga izbornoga sustava i koji se predstavljaju zastupnicima gradjana,
promijenili Ustav, pa sad o gubitku hrvatske nezavisnosti ne mora glasovati
više od pedeset posto svih birača nego samo većina od onih koji na referendum
izidju.
I dalje se zadržala
velika, golema vjerojatnost o gradjanskom odbacivanju ulazka u Europsku zajednicu!
Ministarstvo vanjskih
poslova Hrvatske (po istom članku u Jutarnjem), ne priznaje Gallupa nego
rezultatima iztraživanja te svjetske institucije suprotstavlja podatke iz dva
„nedavna i neovisna iztraživanja“ koja pokazuju 62 odnosno 65 postotnu
spremnost gradjana Hrvatske za ulazak u Europsku zajednicu!
Doista je hrabrost kazati
kako Gallup griješi za cielih 27%. Hrabrost se pokazuje još i većom kad iz toga
proizlazi kako jedan Gallup javnosti prezentira rezultate koji su točno
suprotni od stvarnih.
U istom članku čovjek,
kojemu je jugosferska sudbina trenutno dodijelila predsjedanje saborskim
odborom za europske integracije, sukladno razporedu saborskih uloga, ne odbacuje Gallupa u podpunosti, nego se,
onako kako je to bilo uobičajeno za jugoslavenskih komunističkih vremena,
okreće nuždnosti preodgoja gradjana.
Po njemu gradjane treba
još snažnije i intenzivnije uvjeravati kako je za njih bolje ono što oni drže
gorim. Kad to izjavljuje vjerojatno je i sam sviestan, jer djeluje kao pametan
čovjek, kako se takav odgoj gradjana
kroz 45 godina komunističke vlasti, pokazao promašenim. Čim su 1990.
dobili prvu prigodu reći svoje mišljenje, gradjani su rekli suprotno od onoga
što su ih komunisti učili čitavih 45 godina!
Naravno većina gradjana,
a ne svi. Ali u tomu i jest stvar. Protiv statistike, odnosno čisto hrvatski
rečeno brojitbe, jednostavno se ne može. Brojitba je uvijek na kraju snažnija.
(Objavljujući Slovar
naišao sam na niz hrvatskih riječi za koje nikad prije nisam čuo Jedna od njih
je riječ „brojitba“, hrvatska inačica riječi „statistika“. )
U Hrvatskoj se za ulazak
u Europsku zajednicu zalaže cjelokupna politička elita, svi zastupnici u
Saboru, sav visoko nakladni tisak, sve dalekovidničke i krugovalne postaje,
većina Medjumrežnih portala.
U Europskoj zajednici se
za priključenje Hrvatske izjašnjavaju svi najviši dužnostnici administracije,
svi državnici svih zemalja članica.
Dakle vodstvo Europske
zajednice i vodstvo Hrvatske je jasno i bez ikakove iznimke za priključenje
Hrvatske, a Hrvatska ne ulazi u Europsku zajednicu evo već 10 godina nakon što
su se priključile Slovenija, Rumunjska, Bugarska...
Govori se o nekakovim
pregovaračkim poglavljima koje treba
otvarati i zatvarati. Pa kako su ta poglavlja otvarali i zatvarali
Bugarska, Rumunjska, Češka, Slovačka, Estonija...?
Svim tadanjim novim
članovima Europske zajednice za otvaranje i zatvaranje tih misterioznih
poglavlja bilo je dostatno nekoliko godina, a Hrvatskoj nije dostatno ni
desetljeće, a vjerojatno ne će bisti dosta ni sliedećih pet godina!
Sam taj pregovarački
proces je krajnje čudan. Pregovaraju europski službenici koji po prirodi
stvari, ne bi trebali imati profilirane
i snažne zajedničke stavove, jer dolaze iz različitih zemalja, a glavni im je
motiv rada u europskoj administraciji dobra zarada, sa skupinom osoba iz Hrvatske
kojoj je, takodjer uz osiguranje dobrih
zarada i lagodnoga života, osnovica djelovanja pristajanje na bilo kakove
zahtjeve.
Dakle radi se o
pregovorima u kojima su s jedne strane oni koji ne zahtievaju puno, a s druge
strane oni koji su spremni pristati na svaki zahtjev.
Kako u takovoj situaciji
pregovori, koji to u stvari i nisu, mogu trajati ovako dugo?
Ako je i jednima i
drugima doista stalo do ulazka Hrvatske u EZ, zašto to konačno i ne učine?
Dugo vremena se kao
odgovor na ovo pitanje nametala ideja o čekanju Srbije, Crne Gore, Bosne i
Hercegovine, Makedonije, kako bi ciela Jugosfera mogla uči u EZ zajedno,
najvjerojatnije ranije medjusobno integrirana pod nekim od Jugosferskih naziva,
poput Zapadnoga Balkana, Balkana i sl.
Ovaj scenarij ipak je
samo djelomice točan.
Zemlje Europske zajednice
ne žele u svoje okrilje tek tako prihvatiti Makedoniju, Crnu Goru, Kosovo,
Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, jer su to zemlje izuzetno nestabilne, nizkoga životnoga
standarda, neorganizirane, slabih radnih navika.
S druge strane Hrvatska
je zemlja u kojoj su, unatoč katastrofalnom
državnom vodstvu, državnoj
administraciji i administraciji uobće, radne navike, produktivnost i životni
standard bitno iznad gotovo polovice zemalja članica Europske zajednice, a
povrh svega Hrvatska zauzima izuzetno zgodan zemljopisni položaj.
Europskoj zajednici bi se
jednostavno izplatilo uključiti Hrvatsku u svoje članstvo, puno više nego je to
na primjer prije deset godina bio slučaj na primjer sa Slovenijom ili
Bugarskom.
Ako se nešto izplati, a
uz to se i želi zašto onda to ne realizirati?
Kako bi se došlo do
odgovora dobro je zapitati se tko su ljudi koje je Gallup identificirao kao
protivnike ulazka Hrvatske u Europsku zajednicu?
Hrvatska je nesumnjivo u
sebi podijeljena. Pri tomu su dominantne dvije medjusobno suprotstavljene
skupine, Hrvati i Jugosferci.
Gledano čisto skupno, a
ne pojedinačno (opet brojitba), normalno se može postaviti pitanje jesu li
protiv ulazka u Europsku zajednicu Hrvati ili Jugosferci.
Odgovor je iznenadjujući,
barem na prvi pogled. Protiv su i jedni i drugi.
Hrvati ne žele u Europsku
zajednicu prije svega zbog toga što im nije drago izgubiti ono zbog čega su
prolili toliko krvi i znoja – nezavisnost svoje domovine.
Jugosferci ne žele čvrstu
granicu prema njima dragim i nikad prežaljenim „ovim prostorima“. Kad bi sve nekdanje
Jugoslavenske republike ili barem neke od njih u Europsku Zajednicu ušle
zajedno s Hrvatskom, bila bi to za njih
druga priča. Još bi im atraktivnije bilo kad bi se predhodno formiralo nešto
što će ih barem podsjećati na njihovog Tita i bratstvo i jedinstvo.
Tako se stvorila
paradoksalna situacija.
Hrvati i Jugosferci,
glede ulazka Hrvatske u Europsku zajednicu imaju trenutačno isti stav. Zajedno
bez problema spriečavaju „pozajedničenje“ Hrvatske i bez problema prevladavaju
nad onima koji u ulazku u Europsku zajednicu vide svoje sitne male interese,
poput jednoga od čitatelja, koji u svom Facebook komentaru spomenutoga sastavka
u Jutarnjemu listu, ističe kako želi
ulazak u Europsku zajednicu jer će moći slobodno kupovati izvan Hrvatske, a
ne će morati trpjeti preglede hrvatskih carinika!
Izmedju Hrvatske i
Europske zajednice, sve u svemu, izpriečila se brojitba!
Europski administrativci
možda nisu osobito zainteresirani za tvrdo branjenje nekih načela u
pregovorima. Medjutim, čim osjete kako bi im nešto moglo ugroziti organizaciju
od koje žive, tu su izuzetno osjetljivi, bez obzira na to iz koje europske
zemlje dolazili.
Zbog toga ankete u svezi
s mišljenjem hrvatskih gradjana uzimaju s velikom ozbiljnošću. Rezultati Gallupova
iztraživanja njima su vjerodostojna. Za razliku od hrvatskoga ministarstva
vanjskih poslova.
Kad bi hrvatski gradjani
na referendumu odbacili priključenje Europskoj zajednici, to bi za tu golemu
organizaciju mogao biti strašan udarac. Ako ne žele ući bogate Norveška ili
Švicarska to se gradjanima u zemljama Europske zajednice još i može objasniti.
Ali ako ne želi ući mala, slaba, nazivno siromašna Hrvatska, to je već nešto
drugo. To bi mogao biti pokazatelj kako u samoj Europskoj zajednici nešto ozbiljno
ne štima.
Odbijanje gradjana
Hrvatske moglo bi u Europskoj zajednici prouzročiti goleme potrese. Moglo bi
uzdrmati euro jače nego je to nedavno učinio kolaps Grčke. Siromašnije države
članice bi mogle zaključiti kako bi im bilo bolje kad bi se oslobodile plaćanja
bruxelleske administracije, u bogatim državama povećao bi se broj ljudi koji
drže kako bi im bilo još bolje kad svoje bogatstvo ne bi morali dijeliti sa
siromašnima. Mogao bi to biti početak dezintegracije Europske zajednice.
Takav rizik europski
administrativci nikad ne će preuzeti. Radije će i dalje odgadjati potpisivanje
pristupa Hrvatske, pa makar morali konačno priključiti i nekdanje istočne
jugoslavenske republike, jer bi u tomu slučaju hrvatski Jugosferci promijenili
mišljenje i Gallupovo iztraživanje bi se približilo današnjem „iztraživanju“
hrvatskoga ministarstva vanjskih poslova.
Medjutim, tko zna što će
se do tad dogoditi? Možda će oni koji danas u Hrvatskoj žele ulazak Hrvatske u
Europsku zajednicu, u medjuvremenu
zadovoljiti svoje težnje za kupovinom, pa će se brojitbeno priključiti
protivnicima ulazka u EZ.
Zasigurno o ulazku Hrvatske u Europsku
zajednicu odlučuje i odlučivati će –
brojitba.