22. ožujka 2011.
U Hrvatskoj nesumnjivo živi
puno ljudi koji bi svojoj državi i sami sebi željeli boljitak i napredak, pa su
nezadovoljni i frustrirani zbog množtva razvidno neprimjerenih i štetnih
poteza, koji se na razinama odlučivanja vuku u ime Hrvatske i njezinih
stanovnika.
Frustracije su se u
posljednje vrieme kanalizirale u obliku različitih vrsta prosvjeda – seljaka,
ribara, radnika, branitelja, studenata, nogometnih navijača, siromaha,
anarhista...
Svim tim prosvjedima je,
zajednička jedna stvar: nedostatak strategije.
To nije čudno, jer se u
pravilu sve te skupine, pa i individualci bore protiv onoga što ih najviše
pogadja, a druge stvari im nisu prioritetne.
U pravilu se sve ipak,
koliko god to loše zvučalo, svodi na
borbu za novac i položaje, što je ljudski normalno i uobičajeno.
Na nesreću prosvjednika
njihovi zahtjevi su bez zajedničke strategije jednostavno neostvarivi.
Zahtjevi za prijevremenim
izborima su primjer lutanja, premda se nalaze negdje na tragu nečega što bi
mirisalo na sviest kako su Hrvatskoj nuždni radikalni potezi.
Izbori, sami po sebi,
nisu riešenje, premda se u zahtjevima za njihovim provodjenjem krije osnovni
generator problema Hrvatske.
Izborni sustav biranja
preko izbornih lista stvorio je stabilnu kastu političara, koji svoju
egzistenciju osiguravaju kroz pripadnost strankama izvodeći pri tomu različite
igrokaze u kojima, zavisno o trenutku igraju „dobre“ ili „loše“ uloge i razpodjeljujući
svojim kolegama, koji „ne vole politiku“ čelne položaje po državnim ustanovama,
državnim tvrdkama, sveučilištima, školama, zavodima, bolnicama, medijima.
Zajedničko za dominantan
broj pripadnika te kaste „političara“ i „stručnjaka“ je njihova nekdanja
pripadnost Savezu komunista. Počevši od samog vrha države.
Bivši komunisti su i
aktualni predsjednici republike, sabora i vlade, a komunisti prevladavaju i medju saborskim
zastupnicima, ministrima, županima, gradonačelnicima, ravnateljima državnih tvrdki,
državnih zavoda, ustanova, medju rektorima, dekanima, u medijima...
Za vrieme Jugoslavije
komunisti, koji su činili oko 10% pučanstva zauzimali su 100% čelnih pozicija.
Kako su komunizam i
demokracija po definiciji suprotnosti, medju današnjim čelnicima nekdanji
komunisti bi trebali biti rijetkost. A i njihov broj se apsolutno i relativno u
medjuvremenu smanjio, jer su neki u medjuvremenu umrli. Ta je logika čista i
neoboriva. Dakle sigurno ih je u današnjoj populaciji bitno manje od 10%, ali i
dalje nesumnjivo prevladavaju na čelnim mjestima!
Kako je do toga došlo?
Komunistima treba odati
priznanje zbog domišljatosti i spretnosti, te solidarnosti koju su pokazali glede
medjusobne podpore od 1990., kad su izgubili na prvim demokratskim izborima, pa
do danas. Učinili su to razpodielivši se po hrvatskim strankama, a u isto vrieme
uzpjevši, s postupnom promjenom imena, i uz golemu pomoć medija, svoj voljeni
Savez komunista, dovesti do dominirajuće
pozicije.
Solidarnost i medjusobna
podpora su čisto ljudske protege i u biti su pozitivne. Kad bi uz to bila
pokazana i spretnost u vodjenju, domoljubnost i briga za dobrobit pučanstva,
bivšim komunistima ne bi se imalo puno toga zamjeriti.
Na žalost, oni nisu
pokazali ništa osim spretnosti i brige
za osobni probitak i probitak svoje skupine. Dapače zahvaljujući njima u
Hrvatskoj su već dugo na djelu trendovi koji državu okreću prema natrag.
Tako se riječ Hrvatska i
Hrvat već dosta često rabi u pejorativnomu smislu, a sve snažnije se u
pozitivnom smislu nameću poveznice s Jugoslavijom i Titom. Komunisti su po
prirodi stvari bili Jugoslaveni. Istim putem, kao i rieč Hrvat i Hrvatska,
kreće riječ i pojam „crkva“. Ništa neočekivano. Svi komunisti su bili deklarirani
ateisti.
Na žalost, rezultati
„rada“ bivših komunista ne ogledaju se i ne završavaju samo na spomenutim, u
biti deklarativnim razinama.
Bivši komunisti su u
medjuvremenu „uzpjeli“ hrvatska nacionalna dobra ili razgrabiti izmedju sebe
ili ih predati strancima. Učinili su to uz pomoć zakona o privatizaciji koji je
omogućio i proveo pljačku nekdanjih „društvenih“ tvrdki, te predaju u ruke
stranaca onoga što je bilo najprofitabilnije, poput banaka i telekomunikacija.
Primjera protuhrvatskoga djelovanja
bivših komunista ima stravično puno.
„Uzpjeli“ su ukinuti vize
državama agresorima na Hrvatsku, izbjegavajući tražiti bilo kakvu ratnu
odštetu, te agresore čak i darivati i pomagati.
„Uzpjeli“ su hrvatsku
državu težko obteretiti stranim zajmovima i dovesti je u podanički položaj.
Strancima su praktički
darovali hrvatski dio Jadranskoga mora.
Lukavo su proglasili tudjinske (srbske) pjesme
narodnima, što je dio hrvatskoga naroda prihvatio i na taj način se priključio
procesu odnarodjivanja Hrvata.
Istu stvar permanentno
čine i na području hrvatskoga jezika, koji ne samo što nije zaštićen, nego je hotimice
izložen odumiranju.
Moglo bi se dugo
nabrajati, ali je zbog jasnoće bolje završiti samo još s jednim primjerom.
Bivši komunisti su u
Hrvatskoj definirali i izgradili nakazan sustav državne i lokalne uprave i na
taj način čak bitno nadmašili svoja „postignuća“ iz doba Jugoslavije.
Kako bi Hrvatska
ozbiljnije krenula prema naprijed, trebalo bi započeti od zakonodavstva, a pri
tomu bi prvi na redu trebao biti izborni zakon. O tomu kakav bi on trebao biti
postoji jasan koncept. Iznesen je u prije deset godina napisanoj knjizi
"Hrvatska ideja i stvarnost“, a u medjuvremenu se došlo i do nekih novih spoznaja,
glede organizacije državne uprave, a što bi se trebalo odraziti na zakon.
Teško je očekivati od
bivših komunista kako će izglasovati i provesti izbore po novom izbornomu
zakonu, koji će ugroziti održavanje njihovih privilegija. Isto tako kao što je
od njih težko očekivati provodjenje bilo kakovih za Hrvatsku pozitivnih pomaka.
Jer ne samo što većina njih (u tomu smislu čast iznimkama) u dubini duše ne
voli Hrvatsku, nego i ne zna razmišljati drugčije nego je naučila za vrieme
komunističke Jugoslavije.
Zbog narečenoga, kao
izvrsno riešenje za Hrvatsku nameće se provodjenje lustracije bivših komunista!
Zašto danas, a nije to
bilo učinjeno prije dvadeset godina?
Zato, jer je tad
komunistima putem svehrvatske pomirbe bila pružena prigoda za obći prijelaz pod
okrilje svog naroda. Pruženi prst su komunisti prihvatili, ali su zatim uzeli i
ruku. I tijelo. Tek kasnije to je postajalo jasno. Nekima prije nekima poslije.
Treba to sad učiniti
premda bi se na taj način učinila nepravda prema rijetkim bivšim komunistima,
koje su voljeli Hrvatsku i za vrieme Jugoslavije, ili koji su, u medjuvremenu, s
punim srcem postali Hrvatima.
Kako se od bivših
komunista ne može očekivati samolustracija, premda bi to i za njih, dugoročno
gledano, bilo korisno, to se može postići jedino sriedstvima gradjanskoga
pritiska. Umjesto neučinkovitih prosvjeda koji često prielaze granicu
pristojnosti i u kojima se traže promjene nekih čelnika, a veličaju se u isto vrieme
neki drugi u biti potpuno istovrstni, dobronamierni gradjani bi se trebali
okupiti oko prvoga koraka, a to je lustracija svih nekdanjih članova Saveza
komunista, odnosno zabrana biranja osoba s takovom prošlošću u predstavnička
tijela, te na bilo kakova čelna mjesta u državnoj upravi i institucijama koje
se financiraju iz državnoga proračuna.
Prvi korak u tomu smislu
bio bi otvaranje i objava popisa članova Saveza komunista. Pismohrana ili
pismohrane sigurno postoje, samo ih treba otvoriti i objaviti. Sama objava popisa
članova Saveza komunista bila bi značajan korak u smjeru lustracije.
Nakon zakonski definirane
i primienjene lustracije, sliedeće korake bi po prirodi stvari, odnosno stoga
što bi na vlast konačno došli ljudi koji vole Hrvatsku, obavili izabrani
narodni predstavnici.
Oni se po prirodi stvari ne
bi trebali bojati promjene izbornoga zakona. Nakon ponovnih izbora, moglo
konačno doći do optimizacije državne i lokalne uprave, te početka donošenja i
provodjenja svekolikih odluka na dobrobit Hrvata i ostalih državljana Hrvatske.
Pri tomu bi, sveukupno
gledajući, dobro prošli i lustrirani bivši komunisti i njihove obitelji i
potomci, jer bi živjeli u puno bogatijoj i urednijoj državi.
Predloženi scenarij težko
će se sad moći ostvariti. Točnije rečeno vjerojatnost za realizaciju takovog
scenarija je u hrvatskoj sadanjici, slikovito rečeno, minimalnija od minimalne.
Ne samo stoga što su na vlasti bivši komunisti, nego možda još više iz razloga
što je i medju onima koji nekada nisu bili članovi partije, a na žalost i medju
mladima, koji partijašima jednostavno nisu mogli biti, dosta onih, kojima do obstanka
Hrvatske, blago rečeno, nije stalo, pa su stoga ozbiljan dodatni uteg koji
podupire nastavak vladavine bivših komunista.
Na žalost mrzitelja
Hrvatske vjerojatnost ostvarenja scenarija usmjerenoga prema dobrobiti Hrvatske
u tridesetak ili četrdesetak godina udaljenoj budućnosti je ipak realna. Bivši komunisti bi do tad
trebali prirodno izčeznuti, a nove generacije Hrvata ne će biti toliko obterećene
refleksima jugokomunizma. Samo Hrvatska kao država treba do tad izdržati i obstati.
Daj Bože.
Lustracija sada ili priroda
nakon trideset do četrdeset godina?
Prvo je riešenje puno sigurnije, a drugo puno, puno
vjerojatnije.