Preskoči na glavni sadržaj

Tobožnja žrtva je zbiljni napadač

3.  svibnja 2011.


Po medijima koji znaju sebe nazivati hrvatskima, a u stvari su u pravilu jugosferski, godinama se, osobito od početka ovog tisućljeća, spominje kako je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu.
U Večernjemu listu od 2. svibnja 2011. ponovno se ističe naslov Hrvatska će u Haagu biti označena kao agresor u BiH, na osnovu tvrdnje izvjestnoga Anta Nobila za sarajevski Dnevni Avaz.
Na sreću do sad se ipak nije stignulo do pokušaja proglašenja Hrvatske agresorom na Srbiju, Crnu Goru ili Sloveniju, premda ne bi bilo iznenadjujuće kad bi došlo i do toga.
Protučinitbe na tvrdnje kako je Hrvatska agresor, čak i od strane ljudi kojima je stalo do Hrvatske i do istine - u pravilu su obranaške i zasnivaju se na tvrdnjama kako Hrvatski vojnici nisu ulazili u Bosnu i Hercegovinu, što je neistina, ili kako su ulazili braniti tamošnje Hrvate i Muslimane, što je istina.
Hrvatska vojska je doista bila u Bosni i Hercegovini i branila je i obranila Bosnu i Hercegovinu od pripajanja Srbiji, ali tu činjenicu nema potrebe izticati pri dokazivanju kako Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu.
Zašto?
Jednostavno iz razloga što je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Bosna i Hercegovina napala Hrvatsku puno prije nego li je došlo do situacije kada se Bosna i Hercegovina sama našla u izgubljenoj situaciji i njezino čelničtvo je zamolilo Hrvatsku za vojnu pomoć, čemu je Hrvatska udovoljila.
Hrvatska je pri tomu postupila na način kojemu je težko naći uzporedbu u svjetskoj poviesti. Poslala je svoju vojsku u pomoć državi iz koje je predhodno doživjela divljačku agresiju na svoje ozemlje!
U jesen 1991. godine Bosna i Hercegovina i Crna Gora zajedno su napali hrvatsku na području tadanje obćine Dubrovnik. Ubili su i ranili stotine ljudi, opljačkali sve što se dalo opljačkati, uništavali, palili i napravili preko dvije miliarde dolara štete. Povukli su se tek nakon trinaest mjeseci okupacije.
Bosna i Hercegovina je tih dana napadala i na drugim područjima, na primjer na području Slavonskoga Broda. U to doba u Bosni i Hercegovini nije bilo ni jednoga hrvatskoga vojnika.
Ne treba zaboraviti kako su hrvatski Srbi s područja tako zvane Krajine, pet godina pod okupacijom držali golemi dio Hrvatske uz veliku podporu iz susjedne Bosne i Hercegovine, čiji su se gradjani i vojnici bez problema šetali po Kninu, Gračacu i drugim okupiranim hrvatskim gradovima u vrieme kad je tamo većini hrvatskih gradjana bio u potpunosti onemogućen pristup.
Hrvatska se devedesetih godina prošlog stoljeća dugo borila i uz goleme ljudske i materialne žrtve izborila za svoju nezavisnost, nasuprot agresorskim državama Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. To su činjenice i to je istina. I Srbija i Bosna i Hercegovina i Crna Gora napale su Hrvatsku nakon što je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost i nakon što je Badinterovo povjerenstvo uztvrdilo kako se granice medju nekdanjim jugoslavenskim  republikama trebaju proglasiti državnim granicama.
Hrvatska vlast nikad nije ni pokušala javno, jasno i glasno ovo reći, a kamoli zatražiti od navedenih država ratne odštete.
U prvomu desetljeću, točnije do 1998. godine, kad je mirno reintegrirana Istočna Slavonija i Hrvatska je konačno, nakon osam godine napora, uzpjela ostvariti suverenitet na (gotovo) cielomu svomu ozemlju, takova politika je imala opravdanja, jer se je nastojalo čim manje potezati pitanja, koja trenutno nisu imala izgleda za uzpjeh.
Na žalost neposriedno nakon toga, umro je prvi hrvatski predsjednik, što je bila najava nestanka hrvatske državotvorne ideje. Što je još gore, ubrzo su hrvatski gradjani izabrali jasno jugosferski orijentiranu vlast. Izabrani čelnici su pak s demontiranjem Hrvatske tada krenuli prebrzim tempom, zbog čega su 2003. godine morali prepustiti dio vlasti bolje kamufliranim kolegama.
Iz iznesenoga je kristalno jasno zašto Hrvatska nije pokušala ubrati plodove svoje pobjede nad agresorskim susjednim zemljama, nego suprotno tomu prigiba glavu i tobože nespretno se brani od obtužba, izplaćuje odštete, gradi kuće, nudi gradnju cesta, i obilato dariva one koji su je napadali, ukida vize i dopušta gradjanima agresorskih država uništavanje hrvatskih cesta, mostova, tunela čiju izgradnju financiraju hrvatski gradjani.... i sve ostalo, kako bi rekao jedan neuki ali snalažljivi hrvatski general.
Raznovrstnost u načinima uništavanja Hrvatske od strane političke vrhuške koja se za vlast izborila izbornim inženjeringom, naivnošću Hrvata i brojnošću Jugosferaca – tema je koja je puno šira i ovdje se više ne će spominjati, kako se ne bi izgubila osnovna nit ovoga zapisa.
A ona je: Hrvatska ne samo što nije agresor na Bosnu i Hercegovinu, nego je Bosna i Hercegovina bila jasan agresor na Hrvatsku! Potvrdjuju to jasne i nedvojbene činjenice.  Uostalom najbolje to potvrdjuju baš Jugosferci koji neumjereno i nepotrebito naglašivaju kako je Bosna i Hercegovina jedinstvena i cjelovita država, nadajući se kako će na taj način zadati dodatni udarac Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji su s vremenom tamo praktički izgubili sva prava ravnopravnoga i konstitutivnoga naroda.
Bosna i Hercegovina je medjunarodno priznata država, pa bi kao takova trebala odgovarati za agresiju koju je učinila na Hrvatsku 1991.  A isto tako i Srbija i Crna Gora.
Neka se zna i neka ostane zapisano, pa makar i ovdje na marginama.
Zbog obrane od dugotrajne i sustavne agresije na istinu!