3. svibnja 2011.
Po medijima koji znaju
sebe nazivati hrvatskima, a u stvari su u pravilu jugosferski, godinama se,
osobito od početka ovog tisućljeća, spominje kako je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu.
U Večernjemu listu od 2.
svibnja 2011. ponovno se ističe naslov Hrvatska će u Haagu biti označena kao
agresor u BiH, na osnovu tvrdnje izvjestnoga Anta Nobila za sarajevski Dnevni Avaz.
Na sreću do sad se ipak
nije stignulo do pokušaja proglašenja Hrvatske agresorom na Srbiju, Crnu Goru
ili Sloveniju, premda ne bi bilo iznenadjujuće kad bi došlo i do toga.
Protučinitbe na tvrdnje
kako je Hrvatska agresor, čak i od strane ljudi kojima je stalo do Hrvatske i
do istine - u pravilu su obranaške i zasnivaju se na tvrdnjama kako Hrvatski
vojnici nisu ulazili u Bosnu i Hercegovinu, što je neistina, ili kako su
ulazili braniti tamošnje Hrvate i Muslimane, što je istina.
Hrvatska vojska je
doista bila u Bosni i Hercegovini i branila je i obranila Bosnu i Hercegovinu
od pripajanja Srbiji, ali tu činjenicu nema potrebe izticati pri dokazivanju
kako Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu.
Zašto?
Jednostavno iz razloga
što je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Bosna i Hercegovina napala
Hrvatsku puno prije nego li je došlo do situacije kada se Bosna i Hercegovina
sama našla u izgubljenoj situaciji i njezino čelničtvo je zamolilo Hrvatsku za
vojnu pomoć, čemu je Hrvatska udovoljila.
Hrvatska je pri tomu postupila
na način kojemu je težko naći uzporedbu u svjetskoj poviesti. Poslala je svoju
vojsku u pomoć državi iz koje je predhodno doživjela divljačku agresiju na
svoje ozemlje!
U jesen 1991. godine
Bosna i Hercegovina i Crna Gora zajedno su napali hrvatsku na području tadanje obćine
Dubrovnik. Ubili su i ranili stotine ljudi, opljačkali sve što se dalo
opljačkati, uništavali, palili i napravili preko dvije miliarde dolara štete.
Povukli su se tek nakon trinaest mjeseci okupacije.
Bosna i Hercegovina je
tih dana napadala i na drugim područjima, na primjer na području Slavonskoga Broda.
U to doba u Bosni i Hercegovini nije bilo ni jednoga hrvatskoga vojnika.
Ne treba zaboraviti kako
su hrvatski Srbi s područja tako zvane Krajine, pet godina pod okupacijom
držali golemi dio Hrvatske uz veliku podporu iz susjedne Bosne i Hercegovine,
čiji su se gradjani i vojnici bez problema šetali po Kninu, Gračacu i drugim
okupiranim hrvatskim gradovima u vrieme kad je tamo većini hrvatskih gradjana
bio u potpunosti onemogućen pristup.
Hrvatska se devedesetih
godina prošlog stoljeća dugo borila i uz goleme ljudske i materialne žrtve
izborila za svoju nezavisnost, nasuprot agresorskim državama Srbiji, Bosni i
Hercegovini i Crnoj Gori. To su činjenice i to je istina. I Srbija i Bosna i
Hercegovina i Crna Gora napale su Hrvatsku nakon što je Hrvatska proglasila
svoju nezavisnost i nakon što je Badinterovo povjerenstvo uztvrdilo kako se
granice medju nekdanjim jugoslavenskim
republikama trebaju proglasiti državnim granicama.
Hrvatska vlast nikad
nije ni pokušala javno, jasno i glasno ovo reći, a kamoli zatražiti od
navedenih država ratne odštete.
U prvomu desetljeću,
točnije do 1998. godine, kad je mirno reintegrirana Istočna Slavonija i
Hrvatska je konačno, nakon osam godine napora, uzpjela ostvariti suverenitet na
(gotovo) cielomu svomu ozemlju, takova politika je imala opravdanja, jer se je
nastojalo čim manje potezati pitanja, koja trenutno nisu imala izgleda za uzpjeh.
Na žalost neposriedno
nakon toga, umro je prvi hrvatski predsjednik, što je bila najava nestanka
hrvatske državotvorne ideje. Što je još gore, ubrzo su hrvatski gradjani
izabrali jasno jugosferski orijentiranu vlast. Izabrani čelnici su pak s
demontiranjem Hrvatske tada krenuli prebrzim tempom, zbog čega su 2003. godine
morali prepustiti dio vlasti bolje kamufliranim kolegama.
Iz iznesenoga je
kristalno jasno zašto Hrvatska nije pokušala ubrati plodove svoje pobjede nad
agresorskim susjednim zemljama, nego suprotno tomu prigiba glavu i tobože
nespretno se brani od obtužba, izplaćuje odštete, gradi kuće, nudi gradnju
cesta, i obilato dariva one koji su je napadali, ukida vize i dopušta
gradjanima agresorskih država uništavanje hrvatskih cesta, mostova, tunela čiju
izgradnju financiraju hrvatski gradjani.... i sve ostalo, kako bi rekao jedan
neuki ali snalažljivi hrvatski general.
Raznovrstnost u načinima
uništavanja Hrvatske od strane političke vrhuške koja se za vlast izborila
izbornim inženjeringom, naivnošću Hrvata i brojnošću Jugosferaca – tema je koja
je puno šira i ovdje se više ne će spominjati, kako se ne bi izgubila osnovna
nit ovoga zapisa.
A ona je: Hrvatska ne samo što nije agresor na Bosnu
i Hercegovinu, nego je Bosna i Hercegovina bila jasan agresor na Hrvatsku!
Potvrdjuju to jasne i nedvojbene činjenice.
Uostalom najbolje to potvrdjuju baš Jugosferci koji neumjereno i nepotrebito
naglašivaju kako je Bosna i Hercegovina jedinstvena i cjelovita država,
nadajući se kako će na taj način zadati dodatni udarac Hrvatima u Bosni i
Hercegovini, koji su s vremenom tamo praktički izgubili sva prava ravnopravnoga
i konstitutivnoga naroda.
Bosna i Hercegovina je
medjunarodno priznata država, pa bi kao takova trebala odgovarati za agresiju
koju je učinila na Hrvatsku 1991. A isto
tako i Srbija i Crna Gora.
Neka se zna i neka
ostane zapisano, pa makar i ovdje na marginama.
Zbog obrane od dugotrajne i sustavne agresije na istinu!