23. prosinca 2012.
Ta saga s popisom
branitelja, unatoč činjenici što još uvijek i nakon dvije objave, više skriva
nego odkriva, došla je do svoje kulminacije, koja dokazuje po Hrvatsku i Hrvate
veliku štetu, koja je učinjena, jer se netko, ne razmišljajući o posljedicama,
odlučio i onako malobrojno hrvatsko pučanstvo podijeliti na zaslužne i
nezaslužne za stvaranje Hrvatske države devedesetih godina prošlog stoljeća.
Podjela je napravljena
negdje točno po pola. Nešto više od pola miliuna branitelja zajedno sa svojim
obiteljima čini oko dva miliuna ljudi, a ciela Hrvatska ima nešto više od
četiri miliuna stanovnika.
Sama ideja, koja je
vodila podjeli u hrvatskom nacionalnom korpusu, bila je dakle pogubna, a još
pogubnija je bila njezina realizacija, koja je u sebi sadržavala dvije krupne,
katastrofalne pogrieške:
Prvo, popis branitelja
je kreiran uz obilatu primjenu nepravde, uporabe različitih vrsta veza i vrlo
vjerojatne korupcije, što je u pučanstvo uz podjele i pojačanje osjećaja
nepravde unijelo i dodatan negativan osjećaj prema Hrvatskoj kao državi.
Drugo, popis branitelja
je odredjen kao osnovica za dobivanje različitih privilegija, za koje se moraju
izdvajati golemi iznosi novaca, što je s vremenom postalo dodatni težki teret
za državni proračun, koji je i inače na rashodnoj strani obterećen
zadovoljavanjem silnih, nepotrebitih ili pak krajnje problematičnih zahtjeva, a
prihode puni sve većim poreznim i drugim obterećenjima gradjana.
I prvi, tako zvani
ilegalni popis, koji je bilo lakše pretražiti i analizirati, a i ovaj drugi,
tako zvani legalni, koji razvidno nastoji više skriti nego odkriti, jasno
pokazuju samo jednu činjenicu: status branitelja je dodjeljivan, a dužina
takozvanoga braniteljskoga staža je odredjivana po krajnje čudnim kriterijima.
Prevladavajući je
kriterij pripadnosti nečemu, pa je tako zaposlenje u odredjenoj ustanovi poput nekoga
ministarstva (obrane, unutarnjih poslova, uprave i pravosudja, zdravstva), po
svemu sudeći automatski omogućavalo dobivanje statusa. Pri tomu je, glede duljine
tako zvanoga braniteljskoga staža, bilo povoljnije biti zaposlen daleko od
pogibelji, jer se tu braniteljski staž razvidno odredjivao na razini
institucije, pa je u pravilu trajao godinama, a tamo gdje se pucalo, brojili su
se dani, premda se i tu obilato zadiralo u vrieme prije početka agresije, i
nakon što je agresija prestala.
U samomu popisu je tako
došlo do velikoga nesklada, pa se, gledano čisto kroz brojke vezane uz imena,
dobiva kriva slika o tomu tko je „veći a tko manji branitelj“. Na primjer
tisuću dana rada u zgradi ministarstva obrane ili nekoga ureda za obranu deset
puta je više od stotinu dana provedenih na prvoj crti obrane, zar ne? Broj dana
je glavni, u stvari jedini kriterij „braniteljske veličine“.
Ako se ovoj
nepravilnosti doda kako je u očevidniku puno onih, čiji je prinos stvaranju i
obrani Hrvatske, daleko manji nego prinos nekih izvan popisa, slika o
nakaznosti ciele ideje je još potpunija. Primjer tomu je i uključenje u popis
branitelja članova kriznih stožera nekih obćina koje su bile daleko od opasnosti,
a ostanak izvan očevidnika stožera na samoj crti bojištnice.
Javnosti je s
razgovorima o objavi i s objavom registra bačena kost razdora oko toga treba li
popis objaviti ili ne. A nigdje i nikad se nije postavilo pitanje je li
stvaranje popisa uobće bilo potrebito. Čist i jasan odgovor je: nije!
Objava popisa je još jednom
pokazala, koliko je ideja o njegovom stvaranju bila pogriešna. Uz sve ostalo
sad se nad njim nadvila mogućnost pokretanja desetaka tisuća sudskih procesa,
što bi dodatno trebalo stvoriti podijele medju Hrvatima, te goleme troškove.
Barem se to može spriječiti.
Na koji način?
Treba izbrisati popis branitelja, te ukinuti status
branitelja i ministarstvo branitelja.
Iz takovog poteza
proizašle bi samo veliki dobitci.
U trenutku bi nestao
razlog za razdor izmedju onih koji se nalaze u popisu, glede istinitosti i duljine
branjenja domovine, te podjele izmedju onih u očevidniku i onih izvan njega.
Oslobodila bi se golema
financijska sriedstva, koja bi se mogla uporabiti za pomoć i njegu svih onih
kojima je pomoć i njega potrebita, uključujući sve one koji sad to ostvaruju
kroz status branitelja.
Oni koji su željeli
braniti domovinu i branili su je od srca, bili bi zadovoljni jer su njihove
želje ostvarene bez mrlja, a oni koji su se lažno ubacili, kako bi ostvarili
neku korist za sebe, bili bi sretni jer bi izbjegnuli sramotu, i ne bi im se
diralo u ono što su kroz godine steknuli na lažan način.
Oni koji su Hrvatsku
branili jer im je to bio posao, kroz činove, beneficirani staž i ostale
pogodnosti dobili su dostatno, pa im ne trebaju dodatne pogodnosti kroz status
branitelja.
Za prolivenim mlijekom
ne treba plakati, a razbijenu čašu se ne izplati pokušavati sastaviti, pa tako
nema smisla ni iztraživati tko je sve i koliko oštetio hrvatske porezne
obveznike kroz lažno prikazivanje svog braniteljskoga prinosa, jer bi to donielo
više troškova od dobiti. Tužno načelo „tko je jamio, jamio je“, sigurno je najizplativije.
Ukidanje statusa
branitelja, iz čega proizlazi i ukidanje očevidnika branitelja i ministarstva
branitelja, jedino je suvislo i po Hrvate i Hrvatsku izuzetno povoljno riešenje.
Na žalost, izkustvo uči,
kako baš iz navedenoga razloga takovo riešenje vjerojatno ne će biti primienjeno.
Kad bi, nekim čudom,
ipak do toga došlo, s puno optimizma i sigurnosti bi se odmah moglo krenuti u
povlačenje sličnih poteza, koji se po svojom sigurnoj golemoj izplativosti po
Hrvate – nude na pladnju. Poput višestrukoga smanjenja broja ministarstava ili
višestrukoga smanjenja broja jedinica lokalne uprave, ili stimuliranja rasta
gospodarstva kroz postupno smanjivanje poreznih stopa
Na žalost, načelo
donošenja odluka na dobrobit Hrvata – nije dio politike. Upravo suprotno!
Ali – budimo optimisti!