31. ožujka 2011.
U USA ima puno
kriminala, to pjevaju i vrabci na grani. Amerikanci to promiču (i dobro
naplaćuju) kroz medije, odnosno slikopise, dalekovidničke serije i viesti ,
knjige, novine. Možda, dapače vrlo vjerojatno, zbog bolje prodaje sve
poprilično i uveličavaju.
U pravilu se radi o kriminalu na nižim razinama, o proizvodnji
i distribuciji droge, prostituciji, pljačkama, ubojstvima, a konce vuku bezkrupulozni
pojedinci, silno bogati i ponekad povezani s političarima.
Kriminalci su prikazani
kao samonikli pojedinci s kriminalnim sklonostima, a njih doista u svatkomu statističkom
uzorku pučanstva ima odredjeni broj.
Američki mediji ne štede
politiku ni političare i često ih prikazuju korumpiranima ili pak nedovoljno
pametnima, što je bila čak uobičajeno kod prikazivanja predhodnoga američkoga predsjednika
Georga W. Busha. Medjutim, uvijek se pri tomu može zaključiti kako se, kao i u
kod broja kriminalaca medju poštenim svietom, i ovdje radi o iznimkama.
Dokumentarni slikopis
Inside job, koji sam pogledao sinoć,
prikazuje stvari na nešto drugčiji
način.
Sam vrh američke
financijske politike, te financijske i pravne znanosti, izpunjen je bezkrupuloznim
ljudima, koji su zbog vlastitih interesa u stanju ugroziti ili težko oštetiti
cjelokupno američko i svjetsko pučanstvo. Bez problema su u stanju ugroziti ili
srušiti cieli sviet kao bi sebi osigurali život na visokoj nogi, natječući se u
bogatstvu, miliunima dolara, privatnim zrakoplovima, jahtama, vilama, a dio toga
bogohulnoga dokazivanja moći i uzpjeha su orgije, pa čak i droga.
Ti ljudi i žene su
medjusobno dobro povezani, u cilju svog održavanja na površini, ma što se
dogodilo. Tako se, nakon što su desetljećima činili štetu rizičnom
deregulacijom financijskih institucija, a koja je izišla na vidjelo tek kad je
poprimila katastrofalne krizne razmjere, pojavljuju kao stručnjaci, koji su
jedini kvalificirani za nalaženje riešenja za izlazak iz krize. Aktualni
američki predsjednik Barack Obama je u svojim predizbornim nastupima obećavao
razmrsiti to klupko vrhunskih prodavača magle, ali je, po dolazku na vlast,
prigrlio pripadnike toga sloja i porazmjestio ih na ključne pozicije u svojoj
administraciji.
Vrlo vjerojatno takova
je situacija i u drugim razvijenim demokratskim zemljama svieta. U slikopisu se
kao takov primjer spominje Island, koji se, kao malena zemlja od nešto preko
300 tisuća stanovnika nalazi na drugomu kraju ljestvice prema 300 miliunskoj
Americi. Nema razloga sumnjati kako je situacija slična i u razvijenim zemljama
koje se nalaze po veličini izmedju USA i Islanda.
Isti sindrom je sigurno
još puno jače izražen u manje razvijenim zemljama svih veličina.
U Hrvatskoj, a
vjerojatno i u svim postkomunističkim zemljama
ta pojava se može opaziti kao jedna modificirana i puno obćenitija
inačica. Dapače, dok je u Americi, Islandu i u sličnim zemljama takve skupine
težko svrstati pod jedan naziv, u postkomunističkim zemljama taj zadatak je
puno jednostavniji. Radi se o komunistima, u današnjim preostalim komunističkim
zemljama, poput Kube, Kine, Sjeverne Koreje... i bivšim komunistima u zemljama
poput Rusije, Rumunjske, Bugarske,.... i Hrvatske!
Dapače komunisti su se
kroz vrieme, glede snalaženja i izvrtanja činjenica, te presvlačenja u
različita ruha pokazali čak puno raznovrstnijima i domišljatijima od američkih
ili islandskih financijskih gurua.
Hrvatski komunisti su
pravi primjer. Na području financija Amerikanci im po domišljatosti u
prevrtljivosti nisu niti blizu. Zalagali su se za načelo “svatko prema svojoj
mogućnosti, a svatkomu prema potrebi“, pri tomu uzimali za sebe koliko god je
to bilo moguće i slavili i obožavali diktatora Tita, koji se izticao
zadovoljavanjem svojih golemih i nezasitnih potreba kroz posjedovanje dvoraca po svim značajnijim mjestima svoje države,
kolekcijama skupih samovoza poput Rols Royseva, cieloga vlastitoga arhipelaga,
putničkoga broda, kolekcije jahti i t.d.
Taj nesklad riječi i
djela pratio je i eksperiment samoupravljanja i društvenoga vlastničtva.
A onda su svi ti
komunistički političari, direktori, profesori, znanstvenici, nakon pada komunizma,
preuzeli uloge promicatelja slobodnoga tržišta i stvaranja privatnoga kapitala,
pri tomu za sebe prigrabivši lavovski dio pozicija i bogatstva.
Za razliku od svojih
američkih kolega po bezkrupuloznosti, komunisti su svoju snalažljivost dokazali
i na drugim područjima.
Od ateista su se
premetnuli u vjernike i agnostike, od zločinaca u tragače za zločincima, od
totalitaraca u demokrate.
Te svoje metamorfoze su
obavili perfektno, Pozivanje na njihovu lustraciju, kao što sam to učinio u predhodnomu
zapisu, zbog toga nema baš
nikakove vjerojatnosti za uzpjeh.
Američki bezkrupulozni
sloj je, u uzporedbi sa sličnim slojem bivših komunista u postkomunističkim
zemljama, inferioran i slabašan. A ne može ga se osloboditi Amerika, najrazvijenija
zemlja svieta, s dugotrajnom tradicijom ljubavi prema domovini. To je žalosno i
obeshrabrujuće.
Ako se Amerikanci ne
mogu osloboditi nečega što ugrožava njihovu domovinu, koju u pravilu vole i na
nju su toliko ponosni, kako se to može očekivati od malobrojnih Hrvata, kojima
je suprotstavljena daleko snažnija, perfidnija i puno dulje stvarana bezkrupulozna
mreža, koja osim pohlepe za vlastitim dobitcima i probitcima u svojoj srži
sadrži nesklonost Hrvatskoj i čežnju za propalom Jugoslavijom.
Hrvatski bezkrupulozni
postkomunistički sloj je dakle izuzetno čvrst, pa je iluzorno očekivati
prestanak njegove dominacije sve do prirodnoga slabljenja i nestajanja njega i
njegovih refleksa za trideset do pedeset godina.
Naravno, ako Hrvatska do
tad uzpije obstati kao država.
Na žalost, ili srećom,
to je vrieme daleko izvan dometa mojih životnih mogućnosti, pa ne ću moći
provjeriti koliko su mi prognoze bile točne.
Auktori Inside Job-a su nesumnjivo željeli
otvoriti oči ljudima. U tomu su uzpjeli, premda vjerojatno nisu imali na umu
deprimirajuće asociacije, koje bi njihovo djelo moglo proizvesti na ljude u
postkomunističkim zemljama.
U još uvijek aktualno
komunističkim zemljama, ovaj slikopis se vjerojatno i ne može vidjeti, jer tamo
gledatelje komunistička partija štiti od uzrujavanja filtrirajući nepodobne
sadržaje.
Ili se tamo slikopis Iside job prikazuje kao dokaz trulosti
demokratskoga svieta u uzporedbi s vitalnosti i vriednosti komunizma.
Ima nas koji se takovih
shema još uvijek dobro sjećaju.
Na žalost sjećanje i logično zaključivanje nemaju nikakovu snagu u uzporedbi
s čvrsto umreženim umiećem metamorfoze.